Mostar očima stranih putopisaca: Zar mislite da možete izgraditi isti ovakav most (1848. godine)

Još je jedan putopisac ostavio svoja zapažanja o Mostaru i Mostu u svojoj knjizi „Dalmatia and Montenegro with a journey to Mostar“ (Dalmacija i Crna Gora s putovanjem u Mostar), napisanoj daleke 1848. godine Bijaše to John Gardner Wilkinson (1797. – 1875.), inače veoma poznati egiptolog, koji je proputovao cijelu Dalmaciju i Crnu Goru, a namjerno je skrenuo sa svoje jadranske rute kako bi obišao Mostar i proveo desetak dana u njemu. Prije svega, kao hrišćanina odjevenog po zapadnoj modi, ogromno truda, novca i veza ga koštaše dobijanje dozvole od Vezira za ulazak u Hercegovinu. Trebao je ishoditi i posebne dozvole Vezira za obilazak grada i posjete džamijama, te dozvolu za mjerenje tačnih dimenzija Starog mosta. Inače je on ostavio iza sebe najstarije precizne mjere mosta. A, kada mu je sve to uspjelo isposlovati, veoma vjerno je iznio svoje viđenje stanja u ondašnjem Mostaru.

Navešćemo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Muslimanske žene u Mostaru sakrivaju lice kao što to čine po čitavoj Turskoj, ali ovdje one imaju čudnu masku, od crne tkanine od konjske dlake oivičene zlatnim koncem. Glava i vrat su prekriveni velom, dok ostatak odjeće čine platnena feredža navučena preko svilene haljine, bogate dimije, žute firale i papuče, kao u Carigradu. Neke izlaze bez maske i preko glave navlače samo platnenu feredžu, koju drže uz lice i vire ispod nje. Lijepe žene ovu masku često sklanjaju s lica, kao slučajno, kad prolaznici tobože ne gledaju, da bi je potom naglo navukle, kao da se nekud veoma žure, ničim ne pokazujući da su ih vidjeli. Možda ih je radoznalost, kad bi vidjele moju franačku odjeću, tjerala da zaborave svoje lice; u svakom slučaju, moram priznati da su često vrlo privlačne i da imaju lijep ten.

U Mostaru je vazduh dobar i čist, a klima zdrava; toga ubrzo postaje svjestan svako ko ovamo dođe iz Vida ili Opuzena. Mostarsko polje obiluje zečevima, naročito zimi, kad ih snijeg potjera s brda, i predstavlja odličan teren za lov. Glavni izvozni artikli su koža, vuna, voće, vosak, stoka i loj, no oni se izvoze u malim količinama. Pored toga, većina njih se proizvodi, i to u većim količinama, u Bosni, bogatijoj i većoj pokrajini. […]

[…] Iznenadilo me je da u Mostaru ima tako malo Jevreja; jedina tri su vezirov saraf (bankar), njegov pratilac i sluga. Ali, u Bosna-Saraju ili Sarajevu u Bosni oni su brojni. Taj je grad dosta velik i ima dobro snabdjevenih bazara.

Uskoro izbismo na glavni put što vodi iz Ljubuškog, na kome nas sustiže veliki karavan turskih trgovaca na konjima, sa haremom i robom. Upustio sam se u razgovor s jednim od njih. za koga se ispostavilo da je hadžija i koji je, zahvaljujući dugom boravku u Kairu, veoma tečno govorio arapski. Ali, svaki pokušaj da neometano pričamo bio je sasvim beznadežan, jer smo s jedne strane bili pritiješnjeni mnoštvom konja, dok nam je s druge strane prijetio ugao kakvog sanduka, bala robe ili pak tahtaravan pun žena. Stoga smo usporili, pustili da prtljaga prođe naprijed, i pričali o mnogim hadžijinim putovanjima i o uobičajenim orijentalnim temama.

Nakon što je podrobno opisao svoja putovanja i dao ocjenu o Kairu i onom bauku turskih hadžija, Arapima, on reče: „E pa, gospodine majstore, vi ste vidjeli Misir (Egipat) i Stambol i rekao bih da ste svoj boravak tamo dobro iskoristili; ali, šta je u stvari vaš zanat?ˮ (Turci uvijek misle da Evropljanin mora biti zanatlija ili trgovac), Kako sam lutao svijetom iz razloga koji nisu tako jednostavni, i ne želeći da ih objašnjavam, odgovorio sam mu: „Tražio sam ljekovito bilje i ako bi vas, gluho bilo, zbacio konj, pokazao bih vam kako vješto umijem namjestiti ruku ili bilo koju kost koju biste slomili“. Shvativši da je to šala, on reče: „Bog vam dao snagu, ali neka me svaka nesreća zaobiđe; vi ste hećim, dakle“. „Nisam“, to sam rekao samo zato što je nemoguće ubijediti Osmanliju da mi Evropljani putujemo samo da vidimo druge narode i zemlje, mada ne sumnjam da vi, koji ste toliko proputovali, možete razumjeti zadovoljstva i koristi koje putovanja pružaju. Vi govorite o onome što ste vidjeli s istom vrstom uživanja kao i mi, a znate da su i mnogi muslimani u starim vremenima voljeli da putuju i da istražuju iste one stvari koje sada Franci istražuju, a koje su im bile zanimljive u doba kad je Frangistan bio u stanju varvarstva“.

Razgovor se ponovo vratio na njegova putovanja i na poređenje Kaira sa Carigradom. „Istina je“, primijetio je, „da stanovnici Kaira zovu svoj grad ‘majkom svijeta’ i to je veliko mjesto; bazari su mu odlični, a džamije bezbrojne. Ali mi, koji nismo Egipćani i koji smo vidjeli Carigrad, moramo priznati da se Misir ne može uporediti s turskom prijestonicom. A zatim i Bosfor, kraj oko njega i, iznad svega, narod, Osmanlije – o, maleme, to je pravo carsko mjesto, boravište sultana i centar svijeta!“[…]

[…] Otkrio sam, međutim, da mi ni jedan Turčin ne uzvraća pozdrave kada sam jašući ulazio u grad; vjerovatno im nije bilo drago što vide hrišćanina na leđima konja; i kasnije dok sam mjerio most, neki od njih su s negodovanjem gledali moje postupke mjerenja. Jedan od njih se zaustavio i posmatrao kako to radim, te si dao oduška svojim osjećajima. Bio je to Turčin, umotan u grubi ogrtač obrubljen zelenom čojom; čiji su donji ekstremiteti bili usađeni u par ogromnih mlitavih crvenih čizama…„Koja je korist“, reče on, „Sultanu Sulejmanu što je gradio tolike mostove za pravovjerne, kad će oni biti uništeni pisanjem vas Franaka? (Francima su nazivani svi Evropljani bez obzira na zemlju odakle potiču) Ovo nije nikad bilo dozvoljeno, i sigurno će se nešto loše desiti“. Jedan moj pratilac ga prekide, objašnjavajući mu da se ne treba plašiti, jer je Vezir odobrio ovo što radim. Ali, on nastavi: „Zar Frank misli da će uspjeti izgraditi isti ovakav most? Ni slučajno, premda ste pametni i umijete napraviti noževe i škare, i nečisto vino, i hodate ko patke gegajući se u tim svojim oskudnim haljinama. Hećim-baša (Vilklnsonov pratilaci Ali-pašin ljekar Kačić) prekide njegove primjedbe rekavši da se sve radi po vezirovim naređenjima i da, ako on ima bilo kakvih pitanja, može otići s njim do palate; na to je ovaj čovjek, uvjeren da bi bilo bolje da šuti, krenuo dalje mrmljajući molitve za bezbjednost mosta i kletve na račun nevjernika. […]

[…] Poteškoće koje orijentalci imaju u shvatanju europskog crtanja su ogromne; poneki od njih nisu u stanju razlikovati konja od kuće. Posebno ih zbunjuju sjenke: „Jedna strana tvog lica nije crna“, kazuju mi, ili pak pitaju kad nacrtani lik stoji u profilu: „A gdje je druga ruka?“ Međutim, ista ta osoba koja ne shvata te osnovne stvari naših crteža, bez po muke prepoznaje cjelokupnu sliku s egipatskih skulptura, koji prikazuju likove u profilu, bez ikakvih sjenki, kao i mnogo likova poredanih jedno do drugog koji predstavljaju cjelinu. […]

[…] Jedan od krupnih razloga što ne vole Franke potiče iz razlike u našim običajima; predrasude koje gaje prema našim navodnim nedostacima posljedica su nepoznavanja činjenica ili njihovog izvrtanja. Prazne priče ponavljaju se unedogled i počinje im se vjerovati; sama pojava Franka izaziva netrpeljivost prema njemu i oni se upuštaju u opisivanje njegovih tobožnjih odvratnih navika, od kojih je najuočljivija potpuno zanemarivanje lične higijene. Stoga me je veoma zabavljala njihova zbunjenost u Mostaru kad je riječ o količini vode koju sam tražio za svoj „abdest“. Pitali su me nisam li zapravo musliman i kad bih im odgovorio da se samo pridržavam običaja uvriježenog u mojoj zemlji, očito su mislili da se koristim svojim povlasticama putnika, a možda su i pretpostavljali da sam stekao ove navike za vrijeme mog dugog boravka na Nilu. Zacijelo nisu vjerovah da bi ih mogao usvojiti ijedan evropski narod koji nije izložen uticajima islama.

Iako je muslimanima zabranjeno da zlostavljaju hrišćansku raju u Hercegovini, oni na njih gledaju s velikim prezirom. Tako, kada „pravi vjernik“ baci oko na njihovu zemlju ili kad je zbog načeg kivan na kaure, on se ne obazire na pravdu u udovoljavanju svom hiru ili ljutini. Turski zemljoposjednici su tako despoti za hrišćanske seljake. Ali, ovo ugnjetavanje u dobroj mjeri obuzdava vezir, koji je, iako pravi Turčin po lukavstvu i samovoljan u postupcima kada mu to odgovara, ipak razuman čovjek, koji želi steći priznanje za šire tolerantnije nazore. Hod progresa, ako već ne prave civilizacije, zahvata tako i ovu zabitu pokrajinu. […]

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Izvor: www.novasloboda.ba

Related Articles

Close
Close