Demografija stanovništva BiH u XIX i XX stoljeću – Enorman rast muslimanskog stanovništva

Na početku modernog doba Bosna i Hercegovina je bila društvo sa nešto više od milion ljudi. Tabela 5.2 pokazuje ukupni rast stanovništva koje se učetverostručilo između 1851. i 1991. godine. (Popisi stanovništva nisu uvijek bili pouzdani, posebno se popisi iz 1851. i 1879. trebaju tretirati sa oprezom).

Brojnost etničkih skupina u Bosni i Hercegovini je prikazana u Tabeli 5.3. (Tabela prikazuje izjašnjavanje prema vjeroispovijesti između 1879.

tabela 1 demografija BiH

tabela 2 demografija BiH

Velika većina katolika se izjašnjavala kao Hrvati, a pravoslavaca kao Srbi. Većina muslimana je u svakom popisu birala jednu kategoriju, ali su se kategorije tokom vremena mijenjale na sljedeći način: “muslimani” (1948); “Jugoslaveni, neopredjeljeni”(1953); “Muslimani u etničkom smislu” (1961); “Muslimani u narodnom smislu”, 1971; i “Muslimani” (1981. i 1991.)

Izvori: 1879-1910: Austrijski popis iz 1910, Tabela 39. 1921-1981: Statistički godišnjak, Tabela 3-10, str. 45. 1991: Zvanični popis stanovništva i 1948. godine, ali te se kategorije zamjenjuju izjašnjavanjem na osnovu nacionalnosti između 1953. i 1991. godine). Uprkos određenim spornim statistikama i problemima u tumačenju, tabela pokazuje da je Bosna i Hercegovina između 1879. i 1991. bila istinski multietničko i multinacionalno društvo u kojem nijedna grupa nije imala značajnu brojčanu većinu. Ovakvo stanje je ostalo i tokom dva svjetska rata i nekoliko perioda velikih migracija i preseljenja stanovništva.

Brojke za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine ukazuju na kompleksnu mješavinu stanovništva koja je živjela u gotovo svakom području zemlje. U drugoj polovini XIX stoljeća, Bosna i Hercegovina je predstavljala kompleksnu etničku slagalicu čiji djelići su bili veoma različiti jedan od drugog ali su bili izmiješani na takav način da bi je teško prikazao i najpredaniji kartograf. Vjerska obraćenja, migracije i historijski događaji združeno su djelovali da bi proizveli veliku koncentraciju pripadnika jedne zajednice u području gdje bi se to teško očekivalo ali povremeno i ostavljali velike dijelove teritorije bez pripadnika jedne od tri najveće skupine. Ne samo da nijedna grupa nije imala značajnu brojčanu većinu u cijeloj Bosni i Hercegovini, već je bilo nemoguće identificirati velika povezana geografska područja u kojima je dominirala jedna etnička skupina. Kompleksna demografija Bosne i Hercegovine nije omogućavala podjelu na “etničke enklave“.

Mnoge stambene jedinice bile su prostorno segregirane prema etničkim zajednicama, iako su sve velike grupe geografski bile raširene i izmiješane u cijeloj Bosni i Hercegovini. U ruralnim područjima veliku većinu sela nastanjivali su pripadnici samo jedne etno-religijske zajednice: pravoslavci, katolici i muslimani. Neka sela su bila miješana, no ona su predstavljala izuzetak. Gradovi su bili djelimično segregirani; svaka vjerska zajednica je ponekad imala svoj vlastiti stambeni kvart (mahala) u kojima je crkva, džamija ili sinagoga često služila kao središte aktivnosti zajednice.

(U većim gradovima vjerski hramovi u centru su istovremeno bili i riznice kulturnog naslijeđa za tu etno-religijsku zajednicu). U mnogim gradovima stambene jedinice, koje su pripadale članovima određene etničke skupine, nalazile su se po cijelom gradu, tako da je koncentriranje u kvartovima vrlo često koegzistiralo sa općenitim rezidencijalnim miješanjem. Posjetitelji bi bili u stanju da na prvi pogled ustanove etno-religijski identitet vlasnika kuće, tako da se mora reći da izmiješanost stambenih jedinica nije istovremeno značila i da se kuće ne mogu raspoznati. Povlašteni položaj muslimana u bosanskohercegovačkom društvu odražavao se u sastavu gradova i mjesta u kojima su bosanskohercegovački muslimani obično imali značajnu većinu. Oni su dominirali ekonomskim, političkim i kulturnim životom kao primarni vlasnici nekretnina i saveznici osmanskog (a nakon 1878. godine i austrougarskog) režima. Iako su snage modernizacije dovele do veće diverzifikacije u sastavu bosanskohercegovačkih gradova tokom proteklog stoljeća, u umovima većine Bosanaca i Hercegovaca gradovi su još uvijek uporišta bosanskohercegovačke muslimanske elite, posebno gradska sjedišta sa svojim impresivnim džamijama, medresama i drugim institucijama islamske arhitekture i obrazovanja.

Odlomak iz djela: Robert J. Donia i John V. A. Fine, Jr., Bosna i Hercegovina: Iznevjerena tradicija, Institut za istoriju, Sarajevo, 2011., str. 78-81.

Related Articles

Close
Close