Muavija, Emevije i Druga fitna

Halifa Muavija (661-680.) naumio je obnoviti jedinstvo carstva. Muslimane je užasavala fitna, bili su svjesni svoje ranjivosti u amsarima, odvojenim od arapskih područja i okruženim potencijalnim neprijateljima. Jednostavno nisu mogli priuštiti još jedan smrtonosni građanski rat. Muslimani su imali potrebu za snažnom vlašću, a Muavija je kao vrlo sposoban vladar bio u stanju ispuniti njihova htijenja. Ponovo je oživio Omerov sistem razdvajanja arapskih muslimana od ostalog stanovništva, te iako su mnogi Arapi i dalje tražili svoje pravo da na zauzetim područjima imaju svoja zemljišta i imovinu, Muavija im to nije dopuštao. Također se protivio nasilnoj konverziji, a između ostalog, zaslužan je i za stvaranje učinkovite administracije.

Islam je tako ostao religija osvajačke arapske elite. Na početku su se Arapi, koji nisu imali iskustva sa imperijalističkim upravljanjem, oslanjali na stručnost nemuslimana, koji su prije toga služili Bizantskom i Perzijskom Carstvu, ali su kasnije postepeno počeli istiskivati zimije s vodećih položaja. Do osmog stoljeća, Emevije su postepeno sva osvojena područja, koja su se kulturno i religijski međusobno sasvim razlikovala, stopili u ujedinjeno carstvo zajedničke ideologije. To je uistinu bilo veliko postignuće; bilo je prirodno da emevijski dvor uskoro započne razvijati bogat kulturni i raskošan način života, te je postao uglavnom sličan svakoj drugoj vladajućoj klasi.

Postoji jedna dilema. Naime, iz povijesnog iskustva prošlih stoljeća, ustanovilo se da je apsolutna monarhija bila jedini učinkovit način vladavine negdašnjih carstava zasnovanih na poljoprivredi, da je osim toga bila daleko uspješnija od vojničke oligarhije u kojoj su se vojni zapovjednici obično međusobno borili za vlast. Da se jedan čovjek učini toliko ovlaštenim da u odnosu na njega i bogati i siromašni izgledaju jednako podređeno, to je nešto što je nama u današnje doba demokratije potpuno nezamislivo, ali se mora uzeti u obzir da je demokratija moguća samo u industrijaliziranim društvima, čiji tehnološki razvitak omogućava stalnu reprodukciju sredstava za proizvodnju i potrošnju: demokratska opcija nije bila moguća prije stupanja savremenog Zapada na povijesnu scenu. To je bilo doba u kojem je monarh, toliko moćan da nije imao suparnika s kojim bi morao voditi borbu za svoju prevlast, mogao izgladiti sve razmirice velikana, i razumno uzimati u obzir molbe onih koji su se zauzimali za siromašne. Kako će se kasnije pokazati, sklonost monarhiji bila je toliko velika da su se lokalni vlastodršci, premda stvarno moćni u velikome carstvu, i dalje dodvoravali kralju, te se proglašavali njegovim vazalima. Emevijske halife vladale su ogromnim carstvom, koje se nastavilo širiti tokom njihove vladavine. Emevije su uspostavile red kako bi sačuvale mir, ali su istovremeno postale i apsolutni monarsi, pa se nužno postavlja pitanje, kako će se takva vrsta vladavine uskladiti s arapskom tradicijom s jedne strane i naloženom radikalnom jednakopravnošću u Kur’anu s druge strane?

Prve emevijske halife nisu bile apsolutni monarsi. Muavija je još uvijek vladao na način arapskih plemenskih poglavara, tačnije kao prvi među jednakima. Arapi su oduvijek bili nepovjerljivi prema ustanovi kraljevstva, koje je bilo neprikladan način vladavine u krajevima gdje su brojne male plemenske skupine morale ratovati za vrlo oskudna prirodna bogatstva.

Oni nisu poznavali dinastijski sistem nasljeđivanja, budući da je među Arapima bilo uobičajeno uvijek birati ljude koji su se u određenome trenutku pokazali najprikladnijim za predvodnike plemena. Međutim, fitna je ukazala na opasnosti izborne monarhije. Pogrešno bi bilo misliti da su Emevije bile “svjetovni” vladari. Muavija je bio religiozan i pobožan musliman prema svim kriterijima islama. Bio je predan svetosti Jerusalema, prve muslimanske kible i doma mnogih velikih poslanika prošlosti. Bez prestanka je radio na ujedinjenju umme. Njegova se vladavina zasnivala na kur’anskom načelu da su svi muslimani braća, te da se ne smiju međusobno sukobljavati. Obznanio je vjersku slobodu i lična prava zimijama na osnovama kur’anskog učenja. No, doživljaj fitne neke je muslimane uvjerio, kao

što je to bio slučaj sa haridžijama, da islam znači mnogo više od svega navedenog, bilo u društvenom, bilo u ličnom domenu života.

Stoga je postojao potencijalni sukob između potreba agrarne države i islama, što se tragično pokazalo istinitim nakon Muavijine smrti. Muavija je odavno shvatio da treba napustiti staru arapsku tradiciju biranja vlasti kako bi se očuvala ustanova nasljeđivanja monarha, pa je prije svoje smrti uredio da na prijestolje stupi njegov sin Jezid I (680-683.).

Međutim, to je odmah izazvalo bučan protest. U Kufi, Alijini su privrženici ponudili vlast njegovom drugom sinu Huseinu, koji je potom napustio Medinu, te krenuo prema Iraku s malenom skupinom sljedbenika, zajedno sa njihovim ženama i djecom. U međuvremenu se lokalni emevijski namjesnik, zadobivši njihovu podršku, zbližio sa stanovnicima Kufe.

Husein se ipak, nije namjeravao predati, bio je uvjeren da će prizor Poslanikovih potomaka kako marširaju u potrazi za istinskim islamskim vrednotama podsjetiti pripadnike umme na njihove prvobitne dužnosti. Na poljanama Kerbele, blizu Kufe, emevijske trupe opkolile su i izvršile pokolj nad Huseinom i njegovim sljedbenicima. Husein je posljednji umro, držeći svoje nedoraslo dijete u naručju. Svi su muslimani oplakivali tragičnu smrt Poslanikovog unuka. Uz sve to, Huseinova je sudbina još jače usmjerila vjersku pažnju onih koji su sebe smatrali pripadnicima Alijine stranke (Ši’atu Alijj) na Poslanikove potomke. Kao i Alijino ubistvo, tragedija na Kerbeli postala je među šijskim muslimanima simbol za neprestanu nepravdu koja prati ljudski život; taj je događaj također ukazivao na nemogućnost uklapanja religijskih imperativa u okrutni svijet politike, koji se činio pogubno suprotnim svijetu moralnih načela.

Još je pogubniji bio ustanak u Hidžazu kojeg je podigao Abdulah ibn el-Zubejr, sin jednoga od pobunjenika protiv Alije u Bici kod deve. Zubejrova je pobuna imala za cilj vraćanje izvornih vrednota prve umme uklanjanjem Emevija sa vlasti i ponovno uspostavljanje prijašnje središnje uloge Meke i Medine u islamskom svijetu. 683. godine emevijske trupe su zauzele Medinu, ali su morale odustati od opsade Meke, jer su bile potpuno smetene preranom smrću halife Jezida I i njegovog sina Muavije II, koji su umrli iste godine. I tako je umma bila još jednom podijeljena građanskim ratom. Ibn Zubejr je uspio postići da ga mnogi muslimani širom carstva priznaju halifom, ali je na Hidžazu ostao izoliran od ostatka muslimanskog svijeta, jer su haridžijski pobunjenici uspostavili nezavisnu državu u središnjoj Arabiji 684. godine. Osim toga, haridžije su digle ustanke u Iraku i Iranu; šije su pak podigle pobunu u Kufi kako bi osvetili Huseinovu smrt, te istakli kandidaturu drugih Alijinih sinova. Svi su pobunjenici u jednoj stvari bili složni: dijelili su jednake kur’anske ideale jednakopravnosti. Međutim, sirijske jedinice Muavijinog rođaka Mervana i Mervanovog sina Abdulmelika bile su te koje su na kraju odnijele pobjedu. Do 691. godine oni su nanijeli poraz gotovo svim svojim protivnicima, a sljedeće su godine porazili i ubili samog Ibn el-Zubejra.

Abdulmelik (685-705.) je uspio ponovo učvrstiti emevijsku vlast pa je posljednjih dvanaest godina njegove vladavine obilježeno mirom i napretkom. Nije još bio apsolutni monarh u pravom smislu te riječi ali je nakon druge fitne bilo jasno da tome teži. Postigao je složnost umme protiv lokalnih arapskih poglavara, bacio sve pobunjenike na koljena, te je provodio odlučnu politiku centralizacije. Arapski je postao službeni jezik carstva umjesto perzijskog; počelo se sa izradom islamskog kovanog novca na kojem su bili urezani kur’anski ajeti. U Jerusalemu 691. godine, dovršena je Kupola na Stijeni, prvi poznatiji islamski spomenik, koji je ponosno predstavljao islamsku nadmoć u tom svetom gradu u kojem su većina stanovnika bili kršćani. Izgradnjom te džamije htjelo se pokazati da islam ostaje prisutan u Jerusalemu. Kupola je također postavila temelje islamskog jedinstvenog arhitektonskog i umjetničkog stila gradnje. Islamska umjetnost nije težila figurativnom ukrašavanju, jer bi ono vjernike udaljavalo od transcendentnoga koje ljudski kipovi i slike ne mogu primjereno izraziti. Umjesto toga, na unutrašnjim zidovima džamije ugravirani su kur’anski ajeti, riječ Božija. Sama džamija, postavši karakterističnim primjerkom muslimanske arhitekture, dominantan je simbol duhovnog uzleta nebesima kojemu svi vjernici teže, također odražava savršenu harmoniju tevhida. Njezina vanjština koja dopire do beskonačnosti nebeskog svoda vjerna je replika njenih nutarnjih dimenzija. Kupola na Stijeni svojim savršenim odnosom vanjskog i unutarnjeg slikovito razjašnjava činjenicu da su ljudsko i božansko, unutrašnji i vanjski svijet komplementarni jedan drugome kao dvije polovice jedne cjeline. Muslimani su u to bili sve uvjereniji, pa su stoga započeli sve dublje izražavati svoj jedinstveni duhovni svjetonazor.

U tako izmijenjenim društvenim okolnostima stroga pravila kojima se odvajalo muslimane od pokorenih naroda polako su ublažavana. Nemuslimani su započeli naseljavati amsare; seljaci su počeli trgovati sa muslimanima, a mnogi su nemuslimanski carski službenici prihvatili islam, a da ih na to nitko nije prisiljavao. No, kako je ukidana segregacija, nearapsko je stanovništvo postajalo kivno na povlastice arapskih muslimana.

Nemilosrdno obuzdavanje haridžija i šija također je ostavljalo loš dojam. Stoga je Abdulmelik, svjestan pojave novog islamskog pokreta u Arabiji i u vojnim utvrdama, poticao na strožu primjenu islamskih ideala. Abdulmelik je bio sklon tim novim idejama, ali je stalno isticao da je Kur’an taj koji daje oslonac njegovoj politici. Pa ipak, neki su od tih novih pobožnjaka nastojali da Kur’an preuzme ne samo aktivniju, nego i vodeću ulogu u politici, te da njegova poruka ne bude isključivo korištena kao pozadina ili oslonac nečije političke moći.

 

Piše: Karen Armstrong

Odlomak iz djela: Pregled historije islamske kulture i civilizacije, str. 22-24.

 

Related Articles

Close
Close