Država je bila njegov smrtni neprijatelj

Ponekad je ustajanje protiv zla važnije nego li pobjeda nad istim,” napisao je novelist N.D. Wilson. “Najveći heroji ustaju zato što je to ispravan čin, a ne zato što vjeruju da će tako izvući žive glave. Takva nesebična hrabrost je pobjeda sama po sebi.”

U posljednjih šest od ukupno 49 godina njegovog života, koji je prerano okončala tuberkuloza, Francuz i klasični liberal Frédéric Bastiat napisao je zapanjujući obim knjiga i eseja u odbrani slobodnog tržišta i slobodnih ljudi. Isticao se nad intelektualcima i političarima punih sebe u svojoj rodnoj Francuskoj, od kojih je većina bila mentalno zaglibljena u drevne tradicije i etatizam privrede centralnog planiranja.

Život, sloboda i imovina ne postoje zato što su ljudi su stvorili zakone,” argumentirao je on. “Naprotiv, činjenica da su život, sloboda i svojina postojali prije je ponukalo ljude da donesu zakone na prvom mjestu.”

Bastiat nam je takođe dao vjerovatno najsažetiji opis redistributivnog aparata vlasti na svijetu: “Država je velika fikcija kroz koju svi žive na račun svih ostalih.”

I ako bi posmrtna Nobelova nagrada bila dodijeljena samo jednoj osobi za kristalno jasno pisanje i majstorsko pripovjedanje u ekonomiji, niko je ne bi više zaslužio od Bastiata. Evo šta je velika šteta njegovog kratkog boravka na ovoj zemlji: u vrijeme kada je živio i od tada na ovamo njegova zemlja nikada nije posjedovala kolektivnu mudrost da mu oda čast i pažnju koju zaslužuje. Njegova nesebična hrabrost u izražavanju nadvremenske, nepobitne istine, dok se gotovo svuda oko njega mudrovalo u zabludi, zaista predstavlja veliku moralnu pobjedu.

Bastiat je rođen u lučkom selu Baionne u Biskajskom zalivu u južnoj Francuskoj. Imao je samo 14 godina kada je francuski poraz kod Vaterloa doveo do diktature Napoleona Bonaparte i vraćanja stare monarhije.

Sa 17 godina, Bastiat je radio za izvoznu firmu njegove porodice, gdje je iz prve ruke iskusio apsurdnost protekcionizma i drugih trgovinskih ograničenja francuske vlade koja su ugnjetavala biznis. O ovom periodu Bastiatovog života, ekonomista Jim Powell piše,

Iako nije želio komercijalnu karijeru, on je bio zainteresovan za civilizacijski uticaj trgovine i mnoge načine kojima zakoni negativno pogađaju ljude. On je primijetio, na primjer, kako je 1816. Francuska tarifa usporila trgovinu, što je rezultiralo praznim skladištima i neiskorištenim dokovima oko Bayonne. 1819., vlada je uspostavila visoke tarife na kukuruz, meso, i šećer, što je prouzrokovalo patnju siromašnih ljudi zbog nepotrebno visokih cijena hrane. Visoke tarife na engleski i švicarski pamuk dovelo je do rasprostranjenog šverca.

Nasljeđivanjem zaostavštine svog djeda nakon smrti starca u 1825., Bastiat je mogao priuštiti da posveti dosta vremena na razmišljanje, čitanje i debatiranje sa prijateljima, sve koje bi nekoliko godina kasnije rezultiralo eksplozijom duhovitosti i mudrosti iz njegovog marljivog pera. On je izabran za dvije manje javne funkcije u ranim 1830-im: Pravnik za mir i Okružni zastupnik.

Bastiat je svoj prvi članak objavio 1844. Imao je 43 godine, ali je shvatao ekonomski svijet bolje nego skoro bilo ko drugi ko je bio duplo stariji od njega, i on je znao bolje od bilo koga kako to da objasni sa riječima ekonomije. On je koristio svakodnevni jezik, konverzacijski ton, i urođenu jasnoću koja je tekla iz njegove logične i uredne prezentacije. Ništa što je pisao nije bilo neprirodno, vještačko, ili pompezno. Bio je koncizan i razorno precizan. Do današnjeg dana, niko ne može pročitati Bastiata i pitati se, “O čemu je sad je sve to bilo?”

On je bio nedvosmislen u svom protivljenju neograničenoj vlasti. “Istina je,” napisao je on, “da je funkcija zakona da reguliše našu savjest, naše ideje, našu volju, naše obrazovanje, naše mišljenje, naš rad, našu trgovinu, naše talente, i naša zadovoljstva. Funkcija zakona je da se zaštiti slobodno ostvarivanje tih prava, kao i da spriječi bilo koje lice od ometanja slobodnog uživanja tih istih prava od strane bilo koje druge osobe.”

David Hart je editor Liberty Fund engleskog prevoda The Collected Works of Frédéric Bastiat. On piše,

Bastiat je mislio da je moderna birokratska i regulatorna država njegovog doba zasnovana na mješavini otvorenog nasilja i prinude, s jedne strane, i trikova i zablude (sofizama) na drugoj strani. Nasilje i prinuda su dolazili u vidu poreza, tarifa i propisa, koji su nametnuti poreskim obveznicima, trgovcima i proizvođačima; ideološka dimenzija koja je održavala trenutnu klasu pljačkaša su došli iz novog seta “političkih” i “ekonomskih sofizama” koji su zbunili, zaveli i prevarili novu generaciju “žrtava” u podržavanje sistema. Nauka političke ekonomije, po Bastiatu, trebala je da bude sredstvo kojim će ekonomski sofizmi u sadašnjosti biti izloženi, oboreni, i na kraju konačno srušeni, tako lišavajući trenutnu pljačkašku klasu njihovog opstanka i moći.

Ekonomija današnjih dana može biti dosadna i beživotna, umazana praznoslovljem i zastrašujućom matematikom. Bastiat je pokazao daekonomija ne mora da bude takva, ili barem da osnovne istine nauke mogu biti živahne i nezaboravne. U literaturi, mi mislimo o dobrompripovjedanju kao o umjetnosti i o pričama kao moćnim alatkama za razumijevanje. Bastiat je mogao da ispriča priču kojom bi vas probio sanjenim punim sjajem. Ako su vaše zablude bile njegova meta, njegove priče mogle su da vas ostave potpuno, posramljujuće razoružanima.

Jedna od njegovih najupečatljivijih analogija je “Peticija svjećara,” u kojoj svjećari protestuju vladi zbog “nelojalne konkurencije od stranog rivala. Ovaj strani proizvođač svjetlosti ima takvu prednost nad nama da preplavi naše domaće tržište sa svojim proizvodom. I on to nudi po fantastično niskoj cijeni.”

Ispalo je da je taj kompetitor sunce, što pruža besplatnu svjetlost u konkurenciji sa proizvođačima svijeća. Bastiat je na duhovit načindemolirao predloženi “lijek” protekcionističkih svjećara – zabranom prozora ili zahtijevajući da isti budu obojeni u crno – i objasnio da je ukorist društva da prihvati sve slobodno sunce koje može dobiti, i da na drugi način koristiti resurse koji bi inače išla u svijeće da zadovoljidruge potrebe.

Protekcionistički argumenti poput onih od svjećara su pod stalnim napadom od strane Bastiata. Zašto bi dvije zemlje koje kopaju tunel kroznjihovu planinsku granicu, kako bi se olakšalo putovanje i trgovina, zatim tražili da ponište svoje prednosti nametanjem opterećujućeg porezana obe strane? Ako izvoznik prodaje svoju robu u inostranstvu skuplje nego što je njena vrijednost kod kuće, a zatim kupuje vrijednurobu od zarađenih sredstava koje planira da vrati u svoju domovinu, zašto bi iko pri zdravoj pameti osudio transakcije, pošto to usklađujeravnotežu trgovinskog “deficita”? Ako ste protekcionista prije nego što pročitate Bastiata, ili ćete se pokajati nakon čitanja njegovog rada ilićete zauvijek ostati u mraku bez izgovora da niste bili upućeni na drugi način.

Bastiatov esej iz 1850. po nazivu, “Ono što se vidi i ono što se ne vidi,” predstavio je njegovu poznatu priču o razbijenom prozoru. To je sjajna izložba onoga što će kasnije postati poznato kao “oportunitetni trošak”, osnovni koncept u ekonomiji. Ako bitanga razbije prozor pekare, ekonomija time uopšte nije “stimulisana” jer pekar sada mora da posluje sa staklarom. Manje vidljivo ali isto toliko realno jeste činjenica da sa zamjenom slomljenog stakla pekar mora otkazati svoje planove za kupovinu drugih stvari, kao što je odijelo. Čin uništenja znači dobitak za staklara, ali taj dobitak je više nego izjednačen gubicima pekara i krojača.

Bastiat je posljednje dvije godine svog života služio u Francuskoj Zakonodavnoj i biračkoj skupštini, gdje je neumorno radio na ubijedi kolegečlanove o vrlinama slobode i slobodnog tržišta. Oni su se pokazali kao njegova najteža publika. Većina su bili daleko više zainteresovani zasebična i prolazna zadovoljstva (kao što su moć, novac, reizbori, kao i pružanje usluga prijateljima) nego u vječne istine.

On je znao biti vraški sjajan u svojim osudama njegovih kolega sa političkom moći, koji su smatrali da je njihov zadatak da planiraju kontroluživota drugih ljudi, kao u ovoj opomeni:

Ah, vi bijedni stvorovi! Vi koji mislite da ste tako sjajni! Vi koji prosuđujete da je čovječanstvo tako malo! Vi koji želite da reformišete sve! Zašto sebe ne se reformiše? Taj zadatak bi vam bio sasvim dovoljan.

Ili ova, moja omiljena:

Ako su prirodne tendencije čovječanstva toliko loše da nije bezbjedno da se dozvoli ljudima da budu slobodni, kako to da su tendencije ovih organizatora uvijek dobre? Ne pripadaju li zakonodavci i njihovi imenovani agenti takođe ljudskom rodu? Ili oni vjeruju da su oni sami napravljeni od finije gline od ostatka čovječanstva?

Njegov najpoznatiji rad je knjiga Zakon, koja se pojavila godinu dana nakon njegove smrti. Da je to lektira u školama danas, ona bitransformisala svijet, jer je otvarala umove i mijenjala živote ljudi tokom mnogih decenija.

Inspirisani Zakonom i drugim doprinosima Bastiata, jedna “mreža principijelnih biznis lidera” danas nosi njegovo ime: The Bastiat Society.

Svijet u 21. stoljeću je opterećen sa ekonomskim zabludama koje su, u najvećem dijelu, moderne verzije onih koji je Bastiat srušio prije 16 decenija. Odgovori na uznemirujuće probleme koje te zablude proizvode se rijetko mogu naći u prijedlozima koji daju moć birokratiji prilikom donošenja prekršajnih odredbi o privatnom ponašanju. Daleko je vjerovatnije da odgovori leže u dubokim i trajnim principima koje je Frederic Bastiat učinio toliko mnogo da osvjetli, i na koje Powell nudi ove riječi počasti:

I taj krhki Francuz čija je javna karijera trajala samo šest godina, omalovažavan kao puki popularista, odbačen kao sanjar i ideolog, ispada da je bio u pravu. Čak i prije nego što je Karl Marks počeo škrabati Komunistički manifesto u decembru 1847, Frederic Bastiat je znao da je socijalizam propao. Marks je pozvao na ogromnu ekspanziju državne vlasti da oduzme zemlju u privatnom vlasništvu, banke, pruge, i škole, ali Bastiat je upozorio da je moć države smrtni neprijatelj, i bio je u pravu. On je izjavio da je prosperitet svuda zasluga slobodnih ljudi, i bio je u pravu ponovo. On je tvrdio da jedini smislen način da se obezbijedi mir je da se osigura ljudska sloboda ograničavanjem moći države, i bio je u pravu opet. Bastiat je prvi uzimao inicijativu, stajao je sam kada je morao, pokazivao je veliki duh, dijelio je epske uvide, davao je krila idejama, i posvetio je svoj život za slobodu. Zaradio je svoje mjesto među besmrtnicima.

Izvor: www.slobodaiprosperitet.tv
Preveo: Jadranko Brkić

Related Articles

Close
Close