Tarîqa – Islamska tajna bratstva

EMIR ABD EL-KADER (1808.-1883.) poznat je po svojem junačkom otporu francuskom osvajanju Alžira. Manje se zna da je bio veliki mistik, istodobno član više sufijskih bratstava i slobodni zidar. Posvećen je vrlo rano u Qâdiriyu u kojoj mu je otac bio šeik. Poslije se pridružio isto tako Naqshabandiyji i Shâdhilyji. Žestoki musliman proglasio je 1832. džihad protiv francuskih kolonizatora te postaje politički i vjerski vođa mlade alžirske nacije. No nakon kapitulacije 1847. počinje drugi život označen produbljivanjem njegove duhovne potrage. Emigrira u Damask gdje utemeljuje školu mistike nadahnuta načelima Ibn al-‘Arabija, velikog andaluzijskog gnostika na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće čije boravište zauzima.

Upravo u Damasku posredstvom nekog libanonskog prijatelja približava se francuskom slobodnom zidarstvu. Tijekom jednoga putovanja u Aleksandriju 1864. iniciran je u Ložu piramida.

Iako se čini kako nikad nije vodio veoma aktivan masonski život, izjavit će ipak poslije da se radi o “najdivnijoj instituciji na zemlji”, spremnoj da poveže Istok i Zapad. Šireći sufijski nauk, smatran od svojih učenika svecem završio je život u sirijskoj prijestolnici i dao se pokopati uz Ibn al-Arabija, svojega poticatelja prije nego što je njegov pepeo bio vraćen u Alžir 1966. Još danas njegov portret visi na istaknutom mjestu u prostorijama lože Velikog orijenta Francuske u Parizu gdje su ga svojedobno smatrali poveznicom između dviju sredozemnih obala.

Emir Abdelkader

Naša srca se zadovoljavaju da ostanu nepokretna pred vratima božanskoga veličanstva, motreći trenutak kad se njegova vrata otvaraju srcu koje samo po sebi ne posjeduje ništa, nego je siromašno i bez ikakvih spoznaja.” Tim riječima veliki mistik Obn al-‘Arabi (1165.-1240.) podrijetlom iz Andaluzije izražava koncepciju koju dijele svi učitelji sufiji od početka islama: moguće je stalnim radom na sebi koji poprima oblik duhovne borbe (u tome je smisao riječi džihad ) sjediniti se s Alahom. No Ibn al-‘Arabi hita dodati da je prijateljstvo s Bogom rezervirano samo za neke odabrane koji tada postaju “pravi vođe čovječanstva”. Njegova izjava ilustrira odlučan zaokret koji u to doba čini sufijski pokret. I dok je dosad bio zastupan s nekoliko velikih izoliranih duhovnih figura, pustinjaka prepoznatljivih po vunenoj odjeći ( suf na arapskom), počinje se organizirati u bratstva ( turîqa ) koja pod vodstvom jednoga učitelja počinju prenositi svojim posvećenima tajne puta prema ekstazi. Ibn al-‘Arabi je uostalom član jedne od njih, Shâdhiliyje koje je bilo jedno od prvih koje je pozivalo vjernike na svakodnevnu meditaciju.

Potomstvo Qâdiriye

U stvarnosti određeni broj sufijskih škola postojao je od početka islama kao što je ona Ibn Karrâma (806.-868) ili ona al-Hallaja (858.-922.), ali one su se gasile često nakon smrti svojih utemeljitelja.

Iz revolucije iz 12. stoljeća rođena su bratstva namijenjena da potraju katkad do naših dana. Jedno od najstarijih je nedvojbeno Qâdiriya posvećena izuzetnom liku Abda al-Qâdira al-Jîlânija (1077.-1166.). Ovaj posljednji živio je cijeloga života u Bagdadu gdje je bio i teolog i sufijski učitelj. Pripisivali su mu čudotvorne moći tako da su se nakon njegove smrti stvarala bratstva koja bi održala sjećanje na njega i njegov nauk koji je težio tomu da poveže javni kult i sufijsku ekstazu. Čuvar njegova groba u Bagdadu bio je starješina reda dok je neki šeik vladao cjelinom jedne regije. Uspjeh Qâdiriye bio je čudesan jer se bratstvo proširilo ne samo u sredozemni bazen, nego i u Indiju, Maleziju ili crnu Afriku. U 19. stoljeću Qâdiriji su imali prvorazrednu ulogu u Alžiru suprotstavljajući se francuskim kolonizatorima. Druga bratstva doživjela su zanimljivu sudbinu. Takvo je npr. Shâdhilya čiji je utemeljitelj Abu 1-Hassan’Ali al-Shâdhili (13. stoljeće) marokanskoga podrijetla bio mudrac i čiji je nauk stvorio bratstvo cijelo okrenuto prema meditaciji.

Ibn’Arabi bio im je uostalom pridružen. Neki članovi Shâdhliye stvorili su red Isâwiye u Maroku koji je poznat po tome što je kod svojih pristaša razvio neosjetljivost na vatru i oštro oružje.

Duša islama

Pod vidljivom različitošću tih redova krije se dosta zajedničkih točaka. Bratstva nisu sekte, nego duhovne udruge čiji se članovi nazivaju “dervišima”. Sva se temelje na utjecaju jednoga čovjeka, sufijskog učitelja, često iznimna značaja koji je razvio originalni put pristupa božanskome. Takav je Jalâl al-dîn Rûmî, utemeljitelj slavnoga reda derviša zanatlija koji je slavio potragu za božanskom ekstazom kroz ples i glazbu.

Bratstvo koje se stvaralo imalo je tešku dužnost da prenosi nedirnut nauk učitelja nakon njegove smrti i to zahvaljujući “lancu jamaca” ( silsila ) kojima se dolazi do utemeljitelja bratstva; svaki se derviš veže uz taj lanac posredstvom vlastita učitelja, šeika. Samo postojanja bratstva temelji se na zamisli da ljudi moraju preuzeti put (to je i smisao riječi tarîqa ) da se dosegne božanstvo koje je djelomično otkriveno samo u tekstu Kur’ana. Sufiji razlikuju između teksta u pravom smislu riječi, zâhira i njegova skrivenog smisla, bâtina koji može otkriti samo česta meditacija.

Bratstvo nudi i prostor i metodu da se dosegne Bog mističnim putem koji daje prednost ekstatičkom sjedinjenju uz cijenu stalnog čišćenja tijela i duše.

Zaborav sebe radi približavanja Bogu

Da bi se postao derviš, potreban je dug i mučan rad i zahtjevna inicijacija. Novak, murîd, se mora prikazati poglavaru mjesnoga reda, šeiku koji će iskušati njegovu opredijeljenost namećući mu vrlo strogo pravilo života obilježeno lišavanjem hrane, čestim postovima, dugim bdijenjima i obavljanjem nezahvalnih i mučnih dužnosti.

Od njega se osim toga traži da bude ponizan i krepostan, da stalno vježba meditaciju i molitvu koje će biti svakodnevica njegova budućeg života. Tarîqa je zapravo put prema ekstazi koji se obavlja u etapama. Tako, kad su obavljene ove prve kušnje, mladi učenik pristupa inicijacijskom obredu koji se razlikuje od reda do reda. Općenito novak se pojavi pred muqaddamom ili šeikom kojem priseže da će poštovati najveću tajnu o običajima reda. Zato mu se čita ispovijedanje islamske vjere.

Zatim on spaja svoju šaku sa šakom svojega starješine kako bi uspostavio s njim i cijelom zajednicom sveti savez kojim će primiti blagoslov bratstva.

Stavljaju mu vunenu halju, mantiju (khirka) koja simbolizira konačan ulazak u red. Odsad derviš može sudjelovati u potpunosti u životu svojega bratstva, posebno dhikra. Taj obred zajednički svim sufijskim redovima sastoji se od toga da recitira ime Boga pod različitim riječima prisutnim u Kur’anu, molitvu koja može poprimiti individualni ili kolektivni oblik, koja se obavlja vrlo često uz pomoć svojevrsne krunice. Tom postupku dodaje se pribjegavanje glazbi i plesu (samâ’) što je olakšavalo zaborav sebe i odnos prema božanstvu navodeći katkad derviša na spektakularne kretnje kao što su hod po užarenom ugljenu, gutanje škorpiona, stakla, zabijanje igla u tijelo…

Šeikov blagoslov

Život svakoga bratstva upisuje se na jednom mjestu: samostanu (tekke na turskom, zâwiya na arapskom). Kao prostor života, molitve, ali i milosrđa on štiti zajednicu derviša pod odgovornošću bilo njezina duhovnog vode, šeika, bilo mjesnih predstavnika, muqaddama.

Vlast šeika temelji se na baraki, tajanstvenoj auri koju zadržava od svojega prethodnika i koju će prenijeti svojem nasljedniku, zahvaljujući kojoj lanac nastavlja postojati u vremenu od početaka. Osim intelektualnoga poznavanja doktrine utemeljitelja učitelj mora imati duboko iskustvo ekstaze koje od njega čini vođu za iniciranoga za kojeg je zadužen da ga vodi do Boga.

Samostan je otvoren prostor. Derviši ga mogu napustiti kako bi propovijedali nauk svojeg učitelja. Osim toga neki među njima bili su inicirani, ali oni zadržavaju svoj posao i svoju obitelj vani. Dolaze ovamo samo da bi sudjelovali u molitvama. U vrijeme kad su obiteljske veze bile krhke, tarîqa su primale isto tako hodočasnike na noćenje.

Samostani su se množili od 14. stoljeća sve dok nisu postali središnji element islama. Tijekom vremena politička moć pokušavala je ovladati njima, tj. ukinuti ih kao što je bio slučaj u Turskoj u doba Mustafe Kemala Atatürka.

Međutim čak i oslabljene tarîqe su opstale još i danas u cijelom muslimanskom svijetu. Neke su čak nedavno nastale; to je slučaj s Allâwiyyom koju je utemeljio Ahmad Ibn al-Allâwi 1918. u Mostaganemu i upoznao Europu sa sufizmom.

Odlomak iz djela: Jean-François Signier, Tajna društva, str. 43-46.

Related Articles

Close
Close