Istine i zablude »ISLAMIZACIJI«

Ove dvije religije se šire iz zajedničkog centra, Azija, Arabija, Jerusalem i taj region. Dakle, hrišćanstvo se širi, recimo da krenemo od ovih prostora, među Slavenima negdje od misija Krila i Metodija, ili Ćirila i Metodija, to je 9. vijek, posebno Moravska, pa onda preko teritorija današnje Makedonije, Srbije  se počinje širiti u 9-tom vijeku. U Mađarsku dolazi u 10. vijeku, zapravo na kraju 10. Vijeka.  1001-e godine  kralj Sveti Stefan, nazvan Sveti jer je konstituisao tada mađarsku teritoriju, koja još nije bila država, formirao je jednu cjelinu i uveo hrišćanstvo. Rusija, oko Kijeva, isto tako početkom 11. vijeka, za vrijeme kneza Vladimira, Kijevska Rusija postaje kršćanska, hrišćanska. Isto tako, krajem 10. i početkom 11.vijeka u Skandinaviji, velikom dijelu Njemačke, Poljskoj, Danskoj, to je znači 980. do  ., recimo 60-70 godina, širi se hrišćanstvo ili kršćanstvo u tim regionima Evrope. U Britaniji počinje jos u 7. vijeku, ali opet kasnije se gubi, pa tek sa Normanima, poslije Bitke kod Hestingsa, uvozi se kao oficijelna religija, jer su Normani pobjedili lokalno britansko stanovništvo,  nametnuli hrišćansku vjeru, ali to je tek 11.vijek.

Ima li tu igdje i traga od islama? Kako da nema! I to nije ovako dovođen, uvožen pojedinačno. Cijela Španija, Endelus, Andaluzija je od kraja 7. vijeka, već početkom 8-og uveliko islamska. I to je najrazvijeniji dio Evrope. Duhovni život je nevjerovatno intenzivan, umjetnost, nauka i filozofija sve što se širilo kasnije, ustvari, počeci renesanse su dolazili preko Španije i preko arapskih prevoda, islamskih prevoda onoga što je nađeno u Aleksandrijskoj biblioteci. I to je sačuvano, zahvaljujući njima, prije nego što je Aleksandrijska biblioteka spaljena od kršćana, a to je 7, 8-i vijek, pa 9, 10-i.

Islam je 700 godina tamo i on se širi u početku do Južne Francuske, do Švajcarske, dijelovi Švajcarske su, i čitava sredozemna oblast, i sva ostrva, od istočnih ostrva Majorke itd., preko Sardinije, preko Sicilije do Kipra, do Rodosa, do svih tih ostrva, bili pod islamskom vlašću. To je bilo islamsko.

Hilafet u 8. stoljeću
Hilafet u 8. stoljeću

Šta se događa sa Balkanom. Obično se misli da je to dolazak Turaka, ali na Balkanu postoje raniji tragovi. Džavid Haverić ima jednu interesantnu, neobično značajnu studiju koja mu je bila magistarska objavljena je 2001. u Australiji, gdje je magistrirao na temu o ranom islamu na Balkanu. Ima arhivske dokumente da je prisutstvo islama na Balkanu počelo u 8-om vijeku, dakle, ne 12,13-om vec prije Turaka na oko 100 godina. On navodi za 8-i vijek direktne podatke, dokumente. To je onaj sporadični proces kao što se širilo hrišćanstvo.  Dakle, hrišćanstvo se širi preko Rimskog carstva koje propada. Islam se širi na istom kontinentu, Evropi, preko Abasida, njihove dinastije Kalifat-Abasida, dakle Andaluzije preko carstva i države koja je izvanredno organizovana i koja je u procvatu, koja je više od 700 godina tu, zapravo, ostavlja neizbrisiv pečat na identitet Evrope.

Evropa bez tog kalifata apsolutno ne bi bila ista, to nije brazda ili ožiljak na licu Evrope. To je onaj jedan od njenih najljepših dijelova na tom licu. To se zaboravlja.

Koliko je samo od toga srušeno, da ne ulazim, jer je to duga priča. Sačuvan je samo onaj dio u Cordobi. Jer kad su htjeli i to porušiti, kad je to vidio španski kralj,  Alfonso, rekao je:

“Ne, ovo ne rušite, ovo niko na svijetu više neće moći napraviti i to je pretvorio u svoju palatu. Tako je taj dio u Cordobi sačuvan. Ali koliko su rušili, to je nevjerovatno, od arhitekture do literature i vinogradarstva, jer su uzgajali grožđe iako nisu pravili vino. Dakle, islam je ucrtao jednu od najljepših crta na licu Evrope i Evropa to sada priznaje, ali ne prihvata da je ta crta od islama. Dakle, prekrasna Španija, španski duh, španska tradicija, španska muzika, španska arhitektura i 700 godina islama.

Zatim imate ono što se često zaboravlja, rekao sam da se u Rusiji, to je ustvari Kijevska Rusija, to je, zapravo, današnja Ukrajina, širi hrišćanstvo u 10. vijeku, početak 11. vijeka. Međutim, u to vrijeme se formira tzv. Krimski kanat, Zlatna horda, trajao je skoro 700 godina, tacnije 680 godina, a Rusi su bili vazali tog Kanata. To je Evropa, to je pred Ural, nije za Ural, jer je Ural ona geografska granica, istočno od Urala se računa Azija. Međutim to je bilo na Crnom moru, to je Krim, to je Dobrudža, Moldavija, to su sve te zemlje koje su oni držali. Moskva je bila oko 300 godina njihov vazal, plaćala im je i morala da šalje vojnike kad je bilo ratova. Prema tome, to je ostavilo isto tako izuzetno jak pečat na Evropu, na taj dio Evrope i to se gotovo više ne spominje. To je Evropa, to je islam koji je isto tako bio formiran kroz jednu granicu, iako ne tako sofisticiranu državu kakva je bila ona na tlu današnje Španije.

Kad su došle Osmanlije, Osmanlijsko carstvo, ja nerado koristim taj termin, moram reći, ja se opredjeljujem za ovaj tradicionalni koji su koristili osmanski historičari za naziv te države, a to je Osmanli-Devlet. Devlet, ustvari, znači Komonvelt (en. Commonwealth) to bi savremeni termin označio kao zajednicu naroda, osmanlijska zajednica naroda. Osmanlije su uvijek bile manjina u svojoj državi. Katkada su u ukupnoj populaciji padali i na samo  5%, jer je država bila ogromna sa velikim brojem stanovništva. Nisu nikad prešli oko 30%, negdje oko 27% ih je bilo najvise u tok Komonveltu. Zato, jer je to bila zajednica naroda i kada su oni došli, oni su u Evropi ostali, to nemojmo zaboraviti, jer to je istočni dio Balkana, Balkanskog poluostrva i čitav taj dio je bio turski. Oni su dva puta došli sve do Beča.

Sve ove zemlje su bile islamske i sad šta treba da se razumije?  Moja teza nije da sataniziram jedne, a nekritički hvalim druge. Ja smatram da to nije do supstance ljudi, nego do, takoreći, karaktera onog duhovnog principa, islamskog principa, jer je osmanlijska država, ustvari, bila islamska država. Sultan je bio i državnik, ali i vjerski prvak, u tom smislu on je bio halifa.

Duh islama uvodi toleranciju na svjetsku scenu

Dakle, duh islama je ustvari uveo princip tolerancije na svjetsku scenu. Sva evropska tradicija tolerancije zapravo je, manje ili više, vjerni, uglavnom iskrivljeni,  nevješti prepis tolerancije koju je osmanlijski duhu islama uveo, ustvari riječ je o modelima administrativnog rješavanja. Od mileta, kao koncepta naroda, nezavisno od svih drugih koji je ravnopravan u jednom osnovnom horizontu, jednak bez obzira na njegovu etničku ili vjersku pripadnost, do nevjerovatne tolerancije u priznavanju prava na sopstveni identitet.

Jedan podatak koji malo ko zna, ali dolazi iz prve ruke od predsjednika Evropske konferencije Roma. On mi je dao sljedece objasnjenje:” Znate li da Romi izvan granica Osmanlijskog carstva ne znaju svoj jezik? Dakle, Romi Rusije, Romi Poljske, Njemačke, Španije, Italije, Britanije nemaju pojma o jeziku, ne znaju romski jezik. Mi smo sačuvali svoj jezik samo na tlu Osmanlijskog carstva. Jedino je to carstvo koje je, kad se poslije 500 godina ili negdje 380 ili 455, zavisno kako se odakle povlačilo, ostavilo sve narode sa njihovim jezicima, sa njihovim vjerama i sa njihovim školama.”

Ali o tome ćemo malo kasnije, kad budemo govorili o islamizaciji.

Međutim, model, ustvari, opet ta jedna ne tako vidljiva crta na licu Evrope, ali karakterna ključna crta, tolerancija, to je ono što sad Evropa pokušava oživjeti. Ako vidite bilo gdje u svijetu sliku na kojoj su crkva, džamija, i sinagoga, možete biti sigurni da su izgrađene u vrijeme kad je tu vladao islam. Toga nema izvan islamskog svijeta. To vidite samo na tlu islamskog svijeta. Tek sada pokušavaju, ali opet ne zajedno jer pojavljuje se problem dobijanja dozvola po Evropi U  Njemačkoj i Švajcarskoj vi već znate da nemate dozvolu za minaret, munaru, ali u Varšavi, u Poljskoj, u Mađarskoj daju dozvolu. Ima nekoliko studija iz Njemačke,(oni su bar otvoreni i dozvoljavaju da se to istraži), koje pokazuju da se na najnepovoljnijim mjestima daju dozvole, recimo nedavno su krenuli od jednog njemačkog grada, gdje su konačno dali dozvolu, ali vrlo blizu klanice za svinjsko meso. Potom su kazali: šta da radimo sad, to je jedino s čim grad raspolaže. Na sve načine se, ustvari, još opiru duhu tolerancije koji je u suštini islama sasvim prihvatljiv.

Ta snaga islama je ujedno bila u neku ruku i slabost, jer islam nije ni nacionalistički fokusirana, ni državno centrirana i locirana tradicija. Da vam pokažem na ovom primjeru. Recimo, Srpska pravoslavna crkva danas još ne priznaje autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve, niti autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. To su države koje su dugo bile u sastavu iste države, poslije I svjetskog rata, poslije 1918. g,  Kraljevina, pa socijalistička, federativna, ovakva ili onakva Jugoslavija. Ne priznaju! Zašto? Zato što je nacionalno centrirana Srpska pravoslavna crkva (SPC). I ona ne dozvoljava drugome da imaju ono sto mogu Srbi. Poruka je jasna: vi ste pravoslavci samo ako ste Srbi. Ali mi smo Makedonci! Ne, mi to ne priznajemo! Mi vam ne dajemo blagoslov, jer majka crkva srpska to ne daje.

Da pokušamo shvatiti šta se onda desilo. Ako je to bilo tako dobro, ako su to bila tri carstva, ako su na mnogim mjestima Evrope, ustvari, muslimani došli ne samo prije, nego i došli na mnogo višem nivou: administrativnom, političkom, umjetničkom, književnom, kako god hoćete, kroz države, otkuda onda taj mit da su muslimani neevropska i antievropska opcija, otkuda taj mit koji je do danas poslužio recimo srpskoj propagandi u agresiji na Bosnu da kažu da su oni branili Evropu, a nezahvalna Evropa sada ih napada. Evropa traži da odgovaraju u Hagu oni koji su branili Evropu od tih Azijata-muslimana. Oni tako razmisljaju.  Do danas se operiše sa tim terminom, konceptom o tome kako su, ustvari, uvijek oni branili Evropu na granicama od ove muslimanske pošasti.

No, Evropa je bila islamska, kao što smo vidjeli u mnogima dijelovima znatno prije nego što je postala kršćanska. Španija postaje hrišćanska ili kršćanska definitivno 1492. sa progonom svih Jevreja i svih muslimana i sa pokoljem. Naročito u Sardiniji je bilo strašno, navodno sve do posljednjeg muslimana su tamo poklali. Neki govore da su poštedili dvoje djece, ali neki izvori kažu nikoga. Oko toga ima strašnih stvari, ali vratimo se sada pitanju zašto se to, ustvari, desilo? Iza toga stoji, kao što sam rekao, konstitucija. Dakle, ustav jeste konstitucija, to je onaj unutrašnji princip jedne države ili konstitucija čovjeka, čovjekove duše. Ovdje se radio o konstituciji države, ustvari duhovnosti islama, a kada je pao taj veliki protivnik, Osmanli-devlet, odahnuli su Evropejci. Zašto su odahnuli? Zbog poreza. O tome čak, možda na iznenađenje mnogih, piše opširno Engels, pa savjetuje Marksu da čita. Kako su napredovali Turci, ili Osmanlije, seljaci su sa hrišćanskih teritorija bježali su poslije na teritorije Osmanlija, jer su se uvjerili da su porezi daleko niži i da je odnos feudalnih gospodara apsolutno tolerantniji nego tamo gdje su bili njihovi hrišćanski gospodari. I pravi se paralelna analiza, koliko su to manja davanja, manji taj zloglasni harač koji je bio 10%. To je desetak! Danas je onaj porez na tu dodatnu vrijednost, PDV, u Makedoniji je 17%, da ne govorim koliko se odbija još drugoga. Ali kako god bilo, znači, odahnuli su, jer je tada taj porez za njih bio zastrašujući.

Primjer Budimpešte: ko je netolerantan?

Za svo vrijeme dok su Osmanlije bile tu, Evropa nije prihvatila duh tolerancije. Prihvata ga tek sada. Evo jednog primjera sa jedne nedavno održane međunarodne konferencije na kojoj je jedan od članova Parlamenta Mađarske govorio o terorizmu u Mađarskoj, kao i o toleranciji! Kažem mu ja, evo, uzmimo primjer Budimpešte1526. g. Iste godine, poslije bitke na Mohaču, Osmanlije su umarširale u Budim, tada je bio Budim a kasnije je bila i Pešta. Odgovorio je da je to tačno. Tačno 1686-e dakle 160 godina poslije, izašli su mirovnim dogovorom. I to je znao. Pitam ga, da li su Osmanlije zatekli neke crkve kad su došli? Kaže jesu. Stanje od 1526. Kako da ne! Stoje li još te crkve? Stoje! Ima ih iz 13. vijeka, iz 12. vijeka! Znači, Turci su došli i otišli, a te crkve ostale do dan danas. Da li to znači da su ih rušili ili da nisu rušili? Pa znači da ih nisu rušili, kaze mi on! Tako je! Ima li crkava iz 16. vijeka,17. vijeka? On mi odgovori: Ima ih toliko i koliko hoćete, ne znam tacno, ali sedam mi je odmah nabrojao. To znači da su Turci dozvoljavali da se grade crkve dok su bili tamo. Pa znači, ispada tako.

E, dobro, rekoh, znate li vi koliko je bilo džamija kad su Turci 1686. napustili Budimpeštu. Nije bio siguran. 224! 224! E koliko ih ima danas? Nema ni jedna. Ne samo danas. Sljedeće godine nije bila ni jedna, i o tome govori jedan putopis. Za godinu dana nije ostavljena ni jedna džamija. I danas, oficijelno se ne dozvoljava izgradnja duhovnih objekata islama, na teritoriji Budimpešte, to je 100% sigurno, a možda ni u drugim dijelovima Mađarske, što nije tako sigurno, ali za Budimpeštu je bio siguran.

Dakle, Evropa nije prihvatila tu priču o toleranciji tako lahko. Jer je bila loš primjer. Evropa je bila za svo to vrijeme nevjerovatno netolerantna. Rijetko se spominje pojam ‘PAKS OTOMANIKA’. To je po uzoru na onaj ‘PAKS ROMANA’. U jednom periodu Rimsko carstvo je bilo stabilno i vladao je mir na cijeloj teritoriji. Nije bilo neprijatelja spolja koji bi ugrozili unutrašnji mir. Po tome uzoru, nazvana je ona PAKS OTOMANIKA. Situacija, koja je trajala na Balkanu oko 300 godina! Balkan je 300 godina bio najmirnije područje  od Crnog mora, do recimo Karlovca. U Evropi se ratovalo, ali su ljudi ratovali na granicama prema Bagdadu ili u Jemenu. U tom periodu ovdje nije niko ugrožavao državu, carstvo je bilo suvišno snažno. Ovdje nije bilo nikakvih borbi. Taj mir je za Evropu bio nezamisliv, jer upravo u tom periodu bili su vjerski ratovi u Evropi. Katolici i protestanti koji su se tukli do istrebljenja. Spas je bio samo u bjekstvu.

Prelazak u Ameriku je velikim dijelom izazvan, poslije otkrića 1492., a počinje naročito intenzivno u 17. vijeku, bjegom protestanata. Zašto? Zasto! Po mnogima je predsjednik Kenedi ubijen jer je bio katolik. Odkuda tolika netolerancija? Iz Evrope! Zato što su, ustvari, bježali oni koje su vjerski motivi naveli da ratuju do istrebljenja protiv onih drugih. U to vrijeme Evropa je plivala u krvi. Seljački ustanci su je potresali. Od Martina Lutera do borbi Pape protiv svih ovih pojedinačnih država. Zbog toga što neće da razvede britanskog kralja Henrija. Ratovala su mnoga mala kneževstva i bila uništena od papske vojske, jer nisu htjela plaćati porez i priznavati papsku vlast, što je navelo Martina Lutera da proglasi protestantizam te da zakuca onih svojih 68 teza na kapiji one crkve. Dakle, vjerska tolerancija je bila potpuno nepoznata, jer tamo je, ustvari, bila obrnuta ideja, tj. da duhovni vođa mora biti i apsolutni kralj, gospodar svih dobara i svaka konkurencija se smatrala aspolutno neprihvatljivom.

U svakom slučaju, odlazak Osmanlija je ustvari značio veliko olakšanje za imperijalne motive Evrope.Otisli su! Pa nećemo morati više biti tolerantni. Turci su im postali isuviše opasni s tom pričom o teleranciji. Možete vidjeti tu priču o toleranciji, na primjeru kolika je, recimo, bila tolerancija prema jezicima. To što sam već spomenuo.

Kad su otišli sa Balkana, poslije 500 godina, i najmanji narodi su zadržali svoj jezik. Crnogorci, Makedonci, Grci, koji su oko 400 godina bili Turska, sa svim ostrvima. E, Bugari, Makedonci, Srbi, Bošnjaci razumije se još više. Bosanski je bio oficijelni, diplomatski jezik oko 250 godina za ovaj proctor i zvao se nekada bošnjača, bosanski, direktno bošnjački, po onom turskom, jer to oni tako prevode.. Ali bio je to jezik Bosne, bosanski jezik. Dakle, svi jezici su ostali i rumunski, i ovi, i oni.. A  vidjeli smo romski.

Samo za ilustraciju. Britanija koja je bila oko 110 godina u Indiji i držala pod vlascu preko 500.000.000 stanovnika dovela je do toga da je u Indiji i danas engleski službeni jezik. Ko je ovdje, osim učenih ljudi, bio prinuđen, jer to nije prinuda, ali jeste unutrašnja prinuda da se uče drugi jezici. Da se uci turski jezik. Mogao je proći čitav život i da se zna samo svoj jezik.

No, jos uvijek nije jasno, šta je bilo, sta se to desilo?!

Odlazak Osmanlijskog carstva je predstavljalo veliko olakšanje za njih. Islamsko stanovništvo je ostalo na tom terenu, posebno na Balkanu, tamo gdje su oduvjek zivjeli. Male države počele su se osamostaljivati. Ne tako brzo kao što se kaže. Nije Srbija ni 1804., ni 1815. postala samostalna. Nego tek 1871. godine. Dotle  je ona bila formalno vazal Turske. Ali svejedno, kad su se počeli oslobađati, u smislu formiranja samostalne države, porasli su im apetiti. Trebalo je prigrabiti što više zemlje. Odatle su oni balkanski ratovi.

I Grčka i Bugarska i Crna Gora i Srbija, novoformirane države nisu mogle a da ne zarate. Zbog apetita na  teritorije s kojima su tada graničile.

Ali tada dolaze ona ideja kako i s kojim alibijem da osvojimo, da uzmemo te teritorije. Jer to su uglavnom teritorije na kojima je živjelo muslimansko stanovništvo, najvećim dijelom Bošnjaci. Kako ga uzeti, a da to, ipak, ne bude otvorena agresija? Tako što ćemo otvoreno reći da su oni svi bili Srbi koji su islamizirani, popustili pod turskim pritiskom. Sada ćemo mi njima pokazati! I u čemu je bio cilj čitavog tog poduhvata? Ili ćemo ih pobiti, ili ćemo ih pokrstiti, ili ćemo ih protjerati. A reći ćemo da su to sve bili Srbi. To je od Vuka Karadžića bila čuvena rečenica. Srbi svi i svuda. Potpuno ideološki motiviran stav.

Jer, ako su sve to Srbi, bez obzira što su muslimani, onda mi sada imamo pravo na tu zemlju. Odatle dolazi ta čuvena želja sve do kralja Aleksandra, do Aleksandra Rankovića, ili do Slobodana Miloševića.  Da to budu srpske teritorije.

Odatle je to ostalo, jer to su kao bili Srbi, tu nikakvih Bošnjaka nije bilo. Dakle, iza toga stoji jedan konstitutivni princip sasvim hegemonistički, a ne duhovni princip. Iza toga ne mora da stoje nužno loši ljudi, iako radeći to, ti postaješ loš čovjek. Ali, stimulans da se to radi, nije psihopatološki, nego tako da kažem politički. Politički i strateški. Osvojiti teritorij! Međutim, to nije bilo tako jednostavno, jer su ljudi pamtili. Pamtili su da su dobro živjeli, pamtili su da ih niko nije progonio.

Mit o islamizaciji koje nije bilo

Pa kako ste sačuvali svoj jezik? Kako su vam i dalje ostale crkve ? Kako niko nije nikoga istrijebio? Dai demo dalje. Kako to da je središte pravoslavnog svijeta, svjetsko sjedište, dakle Vaseljenski sabor, oficijelno nazvan, svo vrijeme bio u Istanbulu? Ako su oni protjerivali hrišćane, tamo je bilo sjedište, tamo je bio arhiepiskop, tamo su bili centri moći pravoslavnog svijeta. Tamo su crkve zvonile. I nijedna crkva u Istanbulu nije srušena. Sve do one Gvozdene, tzv. Gvozdena bugarska crkva, pa do drvene Ruske crkve. To je ostao centar hrišćanskog svijeta i nije u to se vlada miješala.

To su bile interne stvari. Dakle, kako to da su Osmanlije bile tako loše?

I onda je izmišljena ta jedna čuvena priča, ta, ustvari, o prisilnom islamiziranju. Ja aspolutno smatram da se taj termin, mora definitvno izbaciti i raduje me to što vidim da se po Bosni izbacuje, i recimo, nažalost, hajde što se iz susjednih zemalja ne izbacuje, nego što se i u međunarodnoj produkciji taj termin ne briše. Nedavno imao priliku da vidim nekoliko časopisa koji uporno insistiraju, nakon nekih mojih sugestija u nekim drugim časopisima, na tom terminu, ne komentarišući tvrdnju da taj termin ne odgovara relanosti. Nije problem da li je uvredljiv, a uvredljiv jeste, jer npr. islamizacija podsjeća na vakcinaciju. Tu dolaze ljudi i ti im udaraš injekcije, te postaju muslimani. Pri tom moram reći da je historijski bilo manje pritiska za islamizaciju, nego danas za vakcinaciju. Ako ne vakcinišete dijete, odmah vam dođu iz zdravstvenog doma itd., ili prijave kako niste vakcinisali dijete. Tamo niko nije slao nikakve prijave zato što se niste islamizirali.

Mapa Balkan


O tome moramo reći pravu riječ, a prava riječ je da islamizacije nije bilo. Ja sam prije 20-tak godina na jednoj konferenciji, međunarodnoj, tvrdeći da nije bilo, u neku ruku igrao na provjerenu kartu i reko ne postoji ni jedan dokument, ja za njega ne znam, a vi navodite da je to opštepoznata činjenica, kako su nabijali na kolac, palili ljude, prinuđivali sveštenike itd. da pređu na islam. Rekao sam da su 1% godišnje uspjevali takvom moći natjerati ljude u islam, 1% ljudi za 100 godina to bi bio stopostotni učinak. Nema više od 100%. Oni za 500 godina nisu uspjeli, a šta je to 0,002%. Koji je to tempo prirasta pod pritiskom nabijanja na kolac i kako to da su svi ti heroji ostali živi. Taj narod koji je odbio, ti članovi koji su odbili da prihvate nisu istrijebljeni, to mi je nejasno. Tvrdim da nema niti jedan document u prilog toj izmisljenom mitu. Trazio sam od naucnika, ucesnika raznih konferencija da mi ga daju, dag a pokazu. Odmah su skočili svi historičari: Vidjet ćete dat ćemo vam koliko hoćete dokumenata. Do danas ni jedan jedini dokument koji bi to potkrijepio empirijskim pokazateljima nije došao na uvid, ni meni ni časopisu s kojim ja sarađujem. Jer ne postoji.

Dakle, nije bilo islamizacije, nije bilo ni turkizacije, što znači, nije bilo ni prisiljavanje da se uči turski jezik. Učio ga je onaj ko je htio. Ili trgovac, ili naučnik itd., i bilo mu je slobodno da ga uči. Ali kako su Bošnjaci postali muslimani. Tu ja prvo hoću da kažem ovo, tu neću da tražim nikakve uzroke, moram napraviti jednu malu  metodološku fiziološku digresiju. U striktnom smislu, pojam uzroka se ne odnosi na ljudsko društvo.

Ako bi neko pisao, a mnogi pišu, recimo o uzrocima II svjetskog rata, moglo bi se lahko dokazati da on ne zna šta piše. Jer uzroka nema. Pa kako je onda došlo do II svjetskog rata. Bez uzroka? Tako je! Pa kako?! Zato što u ljudskom ponašanju, i u kolektivnom i u individualnom, nema uzroka. Postoje motivi! Postoje aspiracije, postoje afiniteti, postoje planovi, programi, ali ne uzroci. U striktnom smislu, tehnološkom, uzrok je ustvari jedna pojava koja uvijek i nužno izaziva isti efekat. Ona pojava koja djeluje, dakle ona koja je prva, jeste uzrok. Ona koja nastaje, jeste posljedica. Kod ljudi nije tako,  nemate uzrok i posljedicu. Imate ustvari jedan elemenat, koji aficira, djeluje i onda imate procjenu. Ako neko nekoga uvrijedi, pa mu opsuje majku, a ovaj njega odmah udari, reći će šta je bio uzrok tuče. To što je opsovao? I onda zovnite, recimo, tri momka koji su poznati razbijači ili policajci pod punim oružjem i tog istog čovjeka da u kafani opsuju majku. Neće mu pasti na pamet da ih udari. On je sada procjenio da je previše riskantno udariti. I kazat će, pa dobro, šta psujete, šta sam uradio? Ma dolazi s nama! Pa dobro, polazi s nama! Pa dobro, ali ja ništa nisam uradio! Neće biti agresivan. Ustvari, šta to znači. Nije uzrok, nego je on procijenio da je u prvom slučaju jači, pa je uzvratio udarcem. To je njegov motiv, sad ću ja njemu pokazati! U drugom slučaju motiv je bio to što su ovi mnogo jači. Ja ću sada da gledam, da sačuvam živu glavu.

Prema tome, s druge strane možete u obrnutoj situaciji reći: radite šta god hoćete! Čovjek ponekad odluči, ma neka rade šta hoće! Pa čekaj, ubit će te! Ma neka ubijaju jedan je život! Kao staro odijelo kad prođe, bacit ću ga! I takvih primjera, junaštva, a i tako reći, fanatizma, imate koliko god hoćete. Dakle, nikakva prijetnja nije uzrok za reakciju. Ona je samo faktor koja se uzima u obzir i tjera na reakciju, pa čovjek reaguje ili ovako ili onako. Dakle, u ovom slučaju, proces primanja islama, nije proces u kom imate uzroke i posljedice, nego imate jedan izbor, na koji ljudi reaguju ili ovako ili onako. Neko može opet reći: Pa da, izbor je ako prihvatiš nećete nabiti na kolac, ako ne prihvatiš hoće. To smo, čini mi se, apsolvirali time što smo pokazali da nema ništa u tome, jer stanovništvo koje nije prihvatilo islam nije bilo šikanirano ni nakakav način. Njihove crkve nisu rušene, naprotiv građene su, njihovi jezici nisu ukidani, čak su škole bile toliko rasprostranjene da je po posljednjem popisu, Hilmi Pašaga je napravio popis 1905. za južni dio Balkana, od Soluna do negdje Prištine, prema kojem od oko 1000 škola samo je oko 180 škola bilo na turskom jeziku. Oko 838 škola su bile na drugim jezicima, da li grčkom, da li jevrejskom, jer to je bio veliki jevrejski grad.

Jevreji su kod Osmanlija našli sklonište

Jevreji kad su protjerani iz Španije, niko ih nije primao, samo Osmanlijsko carstvo. Odatle su Jevreji došli u Sarajevu i od tada su bili u Bitolju, u Skoplju, u Istanbulu, u Sofiji. Na toj teritoriji su oni su dobili skloniste i tek poslije su polahko, poslije pada Osmanlijskog carstva,  prelazili u zapadnu Evropu. Ali tamo su se pretvarali u kripto-jevreje. Zbog toga se Jevreji u Rusiji zovu sa ruskim imenima, samo zadrže po jedno. U Njemačkoj s njemačkim. I govorili su samo u javnosti lokalne jezike, ne svoje. Svoj je bio tajan, za kripto-jevreje. Dok su Jevreji bili potpuno oficijelni na teritoriji islamskog svijeta. Kako god bilo, ta ilustracija o kojoj vam govorim, je sočna. Ima jedan region u Makedoniji koji se zove Marijovo, vrlo je, da kažem, slikovit, spektakularan, podsjeća na jedan ogroman krater, tako izvanredni bridovi su mu visoki, a unutra je rasprostranjen, interesantan itd., i to je zabačeno mjesto. Bila je nedavno umjetničko-dramska konferencija i mi odlazimo u taj zabačeni dio i tamo ta grupa ljudi s kojima sam ja zastajemo oko jedne crkve. Idemo do crkve, crkve Svetog Ilije. I onda, naravno, poslije prvog onog olabljivanja i veselja, počinju priče: Vidi ti, moj profesore, gdje su naši morali graditi crkve. Bogu iza leđa! A zašto to?  Pa kaže da ih ne nađu oni Turci, da ih odmah oni ne bi spalili. Ja siđem, jer to, naravno, nema nikakve veze, stoji crkva u središtu Skoplja iz 12.vijeka, ili Nerezi iz 12.vijeka.Siđem dole. Crkva je restaurirana. Zanimljiv slučaj, pa nećete zamjeriti što ću vam ga prenijeti, jer možete i vi to vidjeti tamo, to je na putu pa prema Vitovištu. Isplati se vidjeti. Taj predio je izvanredan. I ona je potpuno restaurirana, pa je i jedan natpis restauriran. Ja ga pročitam i odem gore. Kažem im dođite da vidite dole, nešto ne mogu baš najbolje da pročitam šta ovdje piše. Jedan od glumaca, jer je bio takav dramski festival, čita: Da Bog poživi, na makedonskom, staroslavenskom, našeg sultana Abdulhamida koji novcem svojim ovaj manastir podiže. Ovi gledaju. Zinuli. Čitaj, čitaj dalje, šta si stao, rekoh. Godine te i te, sultan Abdulhamid podiže ovu crkvu svojim novcem. E, pa, rekoh kako je dao pare, a vidi ovi je sakrili da je ne sruše. Što je sultan dao pare? Naravno, takvih slučajeva je bilo koliko hoćete. Postoji još jedan primjer, jedan mnogo veći i poznatiji, riječ je o manastiru. To je Jokina, u Sagovskom, čuveni manastir gdje ima i umjetničkih kolonija. Niko neće da vidi dok mu ja na vratima ne pokažem, da na vratima piše da je bio požaren 1897, a 1901. da ga je svojim novcem isti taj sultan obnovio. Niko ne spominje Ahdnamu, sultana Fatiha, El-Fatiha, Mehmeda II, koja je ustvari dokument koji bi mogao ići u povelju o zaštiti ljudskih prava, zaštitu religioznih prava svih zajednica.

Spominju ga iako recimo postoji nesporazum oko El-Fatiha, svi ga prevode, to je Sultan Mehmed-Osvajač. On je osvajač. Vidite! Postoji tekst o njemu, baš iz pera jednog od njegovih, da kažem, biografa. On kaže da se složio da mu daju taj naziv, taj dodatak El-Fatih, zbog Fatihe. Uvodno otvaranje. Uvođenje. Jer je on žudio da u Istanbul, u Konstantinopolj tadašnji, uvede islam. Da ga otvori za islam. Jer je bio zatvoren za islam. I on nije rušio. Zato sam rekao hrišćanstvo je ostalo u središtu Konstatinopolja, bivšeg, a sada Istanbula sve do danas. I danas je tamo središte Pravoslavne crkve. Svjetske Pravoslavne crkve. I dan danas. E, dakle, nije on osvajač, nego je onaj koji je otvorio grad. Najveće razaranje Istanbula su napravili, već pogađate, krstaši. Strahovito razranje koje je opisivano u detalje, užasno razaranje, dok ovdje praktično nije bilo razaranja, osim par incidenata, jer ipak je to ordija koja je žestoko ratovala, razjareni ljudi su međutim odmah bili kažnjeni. Već drugi dan su prestale paljevine i pljačke.

Piše: dr.Ferid Muhić

Izvor: Feridmuhic.com

Related Articles

Close
Close