Ashabi i razumijevanje šerijatskih intencija

Ko pomno iščita predaje koje se prenose od pravnika ashaba, r.a., poput četverice pravednih halifa, Ibn Mesuda, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Aiše, Muaza b. Džebela i Zejda b. Sabita, i pogleda u njihov fikh i duboko ga promotri, objelodanit će mu se da su oni gledali u ono što je iza propisa, interese, mudrosti i intencije koje nose u sebi naredbe i zabrane. Kada bi oni izdali fetvu po nekom pitanju ili donosili sud o nekom problemu, sa uma nisu smetali šerijatske intencije i njihove ciljeve. Pri tome nisu zanemarivali ove generalne intencije u valu entuzijazma prema partikularnim tekstovima, niti su postupali suprotno, nego su povezivali partikularnosti sa generalnostima, ogranke sa temeljima i propise sa intencijama, a daleko od bukvalnosti i konzervativizma.

Muaz uzima protuvrijednost zekata na žitarice

Imamo primjer Muaz b- Džebela, koga je Allahov Poslanik, a.s., poslao u Jemen kao učitelja, sudiju i namjesnika i naredio mu da uzme zekat od njihovih bogataša i da ga vrati njihovim siromasima.

Upozorio ga je pri tome da ne uzima najbolji najkvalitetniji dio njihove imovine, bez obzira da li se radilo o stoci, poljoprivrednim usjevima i drugoj imovini, nego da uzme srednju; ni najbolju ni najlošiju. Između ostalo rekao mu je ono i što je zabilježio Ebu Davud: „Uzmi žito od žita, ovcu od ovaca, devu od deva i kravu od krav.“[1]

Međutim, Muaz, r.a., za koga je u hadisu potvrđeno da je bio najznaniji ashab o halalu i haramz, nije se zaustavio kod bukvalnog značenja ovog hadisa u smislu da je od žita uzimao samo žito itd. On je gledao u intenciju zekata, tj. čišćenje duše i imovine bogataša, udovoljavanje potrebama vjernika siromaha i participiranje u uzdizanju Allahove riječi, na što aludiraju kategorije kojima pripada zekat.

Zbog toga on nije vidio nikakve zapreke da se uzme protuvrijednost za određeni dio imovine koja se mora dati na ime zekata. Posebno se to odnosilo na stanovnike Jemena koji su živeli u blagostanju u okrilju pravde islama, dok je u isto vrijeme glavnom gradu islamske države bila potrebna pomoć. Zbog toga je uzimanje protuvrijednosti od njih, poput odjeće u jemenskih tkanina, lakše za one koji plaćaju zekat, ali, u isto vrijeme, korisnije onima kojima se šalje, tj. siromasima, muhadžirima i drugim Medinlijama.

Ovaj slučaj je naveo Buharija u Sahihu u mu’allek verziji i u kategoričnoj formi, a bilježi ga i Bejheki u Suenu sa svojim lancem prenosilaca od Muaza da je rekao Jemencima: „Donesite mi tkaninu ili odjeću da je uzmem umjesto zekata. To je za vas lakše, a bolje za muhadžire u Medini.“[2]

Za ovakvo mišljenje su se opredijelili Sevri, Ebu Hanife i njegovi učenici. Od Omera b. Abdulaziza i Hasan Basrija se prenosi da dozvoljavaju davanje zekata u protuvrijednosti umjesto naturi i stvarima. Od Ahmeda se prenosi da se to ne dozvoljava samo u sadekatul-fitru. Ovo mišljenje je oficijelni mezheb Buharije u njegovom Sahihu gdje se složio sa hanefijskim pravnicima i pored toga što se s njima u većini pitanja ne slaže, zbog toga što po ovom pitanju dokaz ide njima u prilog.[3]

 

Odlomak iz djela: Jusuf el-Karadavi, Smisao šerijatskih propisa, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2012, str. 77-79.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Ebu Davud u poglavlju o zekatu, br. 1599. On i Munziri se nisu izjasnili oko vjerodostojnosti ovog hadisa. Također, bilježe ga Ibn Madže u poglavlju o zekatu, br. 1814. i Hakim 1/388., tvrdeći da je vjerodostojan i da ispunjava uslove Buharije i Muslima.

[2] Bilježi Buharija u mu’allek verziji u knjizi o zekatu, poglavlje o uzimanju robe na ime zekata, i Bejheki u Es-Sunenul-Kubra, (4/113).

[3] Fikhuz-zekat, 2/809-814, Mektebetu Vehbe

Close
Close