Manihjestvo – Ranokršćanska heretička sljedba

Manihejstvo je dualističko vjerovanje nastalo na prostoru današnjeg Irana, a osnivačem se smatra Mani (215-275.). Predstavlja sinkretizam kršćanskog gnosticizma, zoroastrejstva i budizma. Mani je promovirao strogi asketizam, vjerovao je u reinkarnaciju, njegovo vjerovanje je imalo pet stubova, vjerovanje je bilo dualističko, stalna borba kraljevstva tame, koje je simbol Satane i kraljevstva svjetla, koje predstavlja „Vrhovnog Boga“. Manihejstvo za proroke prihvata: Adama, Nou, Abrahama, Zoroastru, Budu, Isusa, Pavla i Manija.

Mani je bio perzijski filozof, astronom i slikar koji je živio u trećem stoljeću nakon Krista. Veoma vrijedna historijska svjedočanstva koja govore o Manihejstvu i iz kojih crpimo naša saznanja su djela arapskih muslimana, poput: Kitab al-Fihrist, autora Ibn Abu Jakuba An-Nedima, napisano u desetom stoljeću, zatim, Šehrestani, kao i djela orijentalnih kršćana, poput, aleksandrijskog patrijara Eutukijusa. Neizostavno djelo je perzijska biografija Manija pod nazivom „Šahnama“ koju je napisao Firdausi.[1]

Prema arapskim izvorima – Mani je pripadao visokom staležu, a rođen je u Hamedanu, da bi kasnije otišao u Ktesifon, gdje je i stekao naobrazbu. Prvenstveno je pripadao judaističkoj gnostičkoj sekti, da bi u devetnaestoj godini svog života doživio otkrovenje, koje mu se ponovilo i nekoliko godina kasnije.

„Godine 240. Dolazi trenutak raskida kad ga nebeski blizanac, koji se pojavljuje kao božanski Um u Manijevom telu, posećuje drugi put i podstiče da prenese dobijenu poruku. Mani se tada proglašava univerzalnim prorokom. I to ne kakvim prorokom, on je paraklet najavljen u jevanđelju po Jovanu (14, 26), pečat proroka, poslednji među njima, savršeni završetak niza.“[2]

U tridesetim godinama je počeo da propovijeda svoje sinkretičko vjerovanje, mnogo je putovao i po uzoru na Isusa, slao je svoje apostole širom svijeta. „Mani je svoje djelo „Epistola Fundamenti“ počeo riječima: ‘Mani, apostol Isusa Krista po naređenju Boga Oca. Ovo su riječi spasenja od vječnog i živog izvora.’ Napisao je mnoštvo knjiga na perzijskom sirijačkom jeziku, čak je pisao i na alfabetu koji je sam osmislio, ali, nažalost, takvi spisi su izgubljeni.“[3]

Prije stvaranja svijeta, svjetlost i tama su postojale jedna pored druge i nisu se miješale, a onda se iznenada desio katastrofalan događaj – tama je iznenada preplavila svjetlost i zatvorila je u materiju. Upravo iz tog čina, nastao je čovjeka. Dobro je tako postalo zatočenik zla, a jedini put oslobođenja svjetlosti je spoznaja o svom nebeskom porijeklu, kroz molitvu i askezu. „Čovjek se, prema njegovoj nauci, mora uzdržavati od zle materije, uživanja mesa i vina, a i spolnog užitka, te tako jačati u sebi svjetlo.“[4]

  1. godine, Mani se nakon višegodišnjeg misionarenja zemljama Bliskog Istoka vratio u rodnu Perziju, gdje je zadobio simpatije stanovništva. Njegove slikovite predstave doktrine, za koju je tvrdio da je od Boga donijele su mu mnoštvo sljedbenika, ali i neprijatelja. Vjerske vođe su počele da ga optužuju da je izvitoperio vjeru, nakon upornih optužbi, uspjeli su u svojim namjerama i, razapeli ga, a prema nekima, živog ogulili, po naređenju tadašnjeg vladara, Behrema I.

Smatra se da je Manihejsko učenje nastavilo da živi i u srednjem vijeku, zaogrnuto u sekte Katara, Albižana, a prema nekima i Bogumila, koji su bili veoma privrženi svom dualističkom vjerovanju i unatoč stalnim represijama katoličke crkve, ostali dosljedni, da bi dolaskom Osmanlija na ove prostore, prihvatili učenje islama.

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Pogledati: Philip Schaff, History of the Christian Church, vol. II, Grand Rapids, (bez godine izdanja), str. 446.

[2] Frederik Lenoar, Kako je Isus postao bog, Laguna, Beograd, 2011., str. 178-179.

[3] Philip Schaff, History of the Christian Church, vol. II, Grand Rapids, (bez godine izdanja), str. 448.

[4] August Franzen, Pregled povijesti Crke, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 40.

Close
Close