Odijevanje muslimana u Bosni i Hercegovini u XIX i XX stoljeću

Gradska, osobito ženska nošnja u Bosni i Hercegovini zadržala je orijentalne utjecaje sve do druge polovice 19. stoljeća, kako u krojevima tako i u izboru materijala. Materijali su uvoženi sa Istoka, ali i sa Zapada, najviše iz Venecije. Pored materijala domaće proizvodnje, u narodnim nošnjama na teritoriji Bosne i Hercegovine nalazimo krajem 19. stoljeća u manjoj mjeri i materijale manufakturne i tvorničke proizvodnje, dostavljene najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca (najviše somot i crvena čoha).16 Kako su orijentalni utjecaji bili zastupljeni u načinu odijevanja sve do druge polovine 19. stoljeća, žene svih nacionalnosti nosile su crne dimije, od satena ili atlasa, dok su bošnjačke žene nosile dimije svijetlih, pastelnih boja. Begovske žene nosile su dimije od skupocjene svile, vezene zlatom.

Sačuvane građanske nošnje s kraja 19. stoljeća pokazaju da se ženska nošnja sastojala od košulje načinjene od tankog pamučnog ili svilenog beza, pravo krojene iz jednog komada tkanine, a uz nju su se nosile i gaće od istog ili debljeg platna, širokih nogavica, skupljene pod koljenom. Na gornjem dijelu tijela, preko košulje, nosili su se: fermeni – vrsta jeleka bez rukava, iznad struka, otvoreni na prsima, te ječerme – krojene od svile ili kadife, ukrašene zlatnim trakama ili zlatovezom, koje se za razliku od fermena vežu ili kopčaju na krajevima.

Sarajevo, muslimanka na česmi.
Sarajevo, muslimanka na česmi.

Udate žene oblačile su preko košulje i anteriju (vrstu duge košulje od somota ili svile sa bogatim zlatovezom, sprijeda otvorenom, na grudima s većim izrezom i zvonastog kroja te dugim, pri dnu, rasječenim rukavima). Gornji dio nošnje odvajan je pojasom koji je mogao biti od tkanine ili metala, sa filigranskim kopčama, tzv. paftama, i granulacijom. Na glavi su djevojke nosile fesiće sa cvijećem. Udate žene nosile su kalkan-kape (plitke kape ukrašene nakitom) sa zlatnim ili srebrnim tepelukom na tjemenu i resama od crne svile unaokolo.

Pravoslavne djevojke omatale su pletenice oko glave, a oko kapice, na sredini, iznad čela, vrpcom bi bio pričvršćen prsten (ponekad s dijamantima).

Djevojke jevrejskog porijekla nosile su kapicetokado (okruglog oblika, bez omotanog platna), urešene dukatima ili sitnim turskim novcem.

Tuzla, Čaršijska džamija 1940-ih godina.
Tuzla, Čaršijska džamija 1940-ih godina.

Muslimanke su, pri izlaženju izvan kuće, obavezno imale feredžu ili zar, što se nosilo preko cijelog tijela, u vidu ogrtača koji su pokrivali glave, ramena i poprsja, poput širokog mantila.

Feredža se u pravilu izrađivala od modre basme ili crne čohe, a kod begovica i od tamnozelene. Uz feredžu su se nosila i tri pokrivača od bijelog, tankog platna. Jedan pokrivač je dolazio na glavu i čelo i zvao se čember, drugi preko lica, odnosno usta, vezivao se na tjemenu i zvao se jašmak, treći je pokrivao cijelu glavu i padao unaokolo, do pola leđa, i zvao se dušeme. Ovako obučena žena imala je mali otvor oko očiju. Begovske žene nosile su i „peču“, tj. komad crnog postavljenog platna, vezanog srmom, sa prorezima za oči. Žene su dlanove pokrivale tankim rukavicama.

Žene na selu, nižeg imovinskog statusa, zaodijevale su se u bošće – četverougaona platna od lana ili konoplja. Uz feredžu su se prilikom izlaska obuvale žute čizme od mekane kože zvane tomak. Za kretanje oko kuće nošene su drvene nanule i papuče, a u zimskim mjesecima mestve i čizme od mehke žute ili crvene kože, a krajem 19. stoljeća nose se cipele raznih vrsta, po bečkoj modi.

Krajem 19. stoljeća zarovi počinju da potiskuju feredžu. Zar se izrađivao od basme, raznih vrsta svile, zvane „damaske“, a kasnije, sa dolaskom Austro-Ugarske, najviše od puplina za ljetni i od štofa za zimski period. Zar nije bio ukrojena odjeća, već iz jednog komada sastavljen ogrtač, čiji je donji dio bio nabran u struku i služio kao suknja, dok se gornji, otvoren, prebacivao preko glave i omotavao oko ramena.

Sarajevo, Bašćaršija,  1941. godine
Sarajevo, Bašćaršija, 1941. godine

Osnovne elemente muške nošnje činili su: čakšire (hlače), anterija (duga košulja) i gunj (prsluk). Preko pasa su stariji i ugledniji muškarci obično nosili bensilah – široki kožni pojas u kojem je stajao pribor za pušenje (lula, duhan kesa, kresivo, mašica za žar, veliki i mali nož, sitni novac i sl.). Na glavi su muškarci nosili kape od pusta, omotane šalom, a od sredine 19. stoljeća sve češće fes, i to pripadnici svih konfesija, pri čemu je razlika bila samo u bojama i detaljima.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće duge suknje i bluze po bečkoj modi sve više zamjenjuju dimije i jelečiće, a i muškarci se sve više odijevaju a la franga. Na ulicama većih gradova, u tom prijelaznom periodu, istovremeno su se mogli vidjeti i jemenije, zarevi, fesovi, feredže i dimije, kao i šeširi, duge suknje, sakoi, prsluci, polucilindri, žaketi i kravate.

Odlomak iz zbornika radova: Odjeća kao simbol identiteta, str. 21-24.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Related Articles

Close
Close