O porezima i plaćama ili kako si godinama lažemo

Zadnji izbori su unijeli dosta novina u hrvatski politički život. Po prvi puta obje glavne političke opcije su zasnivale svoje ekonomske programe na smanjenju poreznoga opterećenja. SDP zagovara smanjenje poreza na dohodak, HDZ smanjenje PDV-a. Glavna razlika između ta dva poreza jest u tome koliko će vremena biti potrebno čekati da se vide rezultati.

Smanjenje poreza na dohodak će povećati neto plaće već zaposlenih, s time da će cijena rada tj. bruto plaća kratkoročno ostati ista. Srednjoročno se može očekivati smanjenje bruto plaće i samim time cijene rada. Promjena PDV-a će imati vrlo brzi učinak na povećanje potrošnje – za očekivati je (zbog pada cijena) da će potrošnja brzo porasti.

Dakle, obje mjere su pozitivne za hrvatsko gospodarstvo.

Diskusije vezne za poreze ne staju na samo ta dva poreza – neki ekonomisti zagovaraju i preraspodjelu poreza tako da se uvedu nove porezne kategorije, na primjer porez na imovinu, porez na kapital, itd. Ideja je da se, ako se uvedu ti porezi, dodatno može “smanjiti cijena rada” kroz smanjenje poreza na dohodak. Ideja u prvi mah izgleda jako jednostavna i razumna.

Porezi lagano rastu, ali teško padaju

Hrvatska iskustva s porezima su vrlo slična iskustvima u drugim europskim zemljama. Naime, porezi u Hrvatskoj generalno rastu, a vrlo je mali broj primjera da su porezi smanjivani. Kada bi se uvele nove kategorije poreza, vrlo vjerovatno bi oni u početku bili skromni kako bi političari mogli uvjeriti građane da novi porezi nisu strašni. Ako se gledaju povijesna iskustva s porezima, može se očekivati da bi s vremenom svi novi porezi rasli. Vidjeli smo u zadnje četiri godine kako vlade vrlo lagano dižu poreze – PDV je povećan s 23% na 25%, trošarine su samo u 2015. povećane za dodanih 400 milijuna kuna godišnje. U posljednje tri i pol godine vlada je mijenjala poreze oko 47 puta. Kroz kombinacije povećanja poreza i bolje naplate došli smo u situaciju da unatoč gospodarskom padu, prihodi države rastu.
 

Usprkos tome što je 2015. hrvatski BDP manji za oko 4.5% u odnosu na predkriznu 2008., ukupni porezni prihodi su u istom tom razdoblju povećani za 3%. Jedan od rezultata takve politike je povećanje državnoga udjela u ekonomiji.
 

Povećanje državne uloge u ekonomiji je dijametralno suprotno poboljšanju poduzetničke klime zato jer je državna uloga izravno proporcionalna veličini regulacije. Dakle, što je veća uloga države to je u pravilu ekonomija jače regulirana i manje slobodna. Jedan od rezultata takvog povećanja državne uloge je produžena recesija i gubitak radnih mjesta u realnome sektoru.

Kada i padaju, porezi rastu

Ako je moguće da vlada u izbornoj godini poveća poreze za 400 milijuna kuna i zbog toga nikada ne bude prozvana, teško je vidjeti od kuda bi došao politički balans koji je potreban da bi se novi porezi zadržali na niskim razinama. Još je teže za vidjeti, ako se uzme u obzir da se političari iz vodećih stranaka javno protive smanjenju poreza na dohodak. Rezultat toga protivljenja je da u izbornoj godini 12 posto građana nije dobilo nikakvo povećanje plaća zato što su lokalne samouprave povećale svoj prirez do te mjere da je poseve neutralizirao smanjenje poreza na dohodak.

Smanjenje socijalnih programa je prvo pitanje koje političari pokreću u slučaju smanjenja prihoda. Građanima se time postavlja lažan izbor – smanjenje poreza i drastično smanjivanje/ukidanje socijalnih programa ili ostanak poreza i zaštita socijale. Izbor je lažan zato što se a priori eliminiraju mogućnost boljeg upravljanja te preispitivanje ukupnih poslovnih procesa. Zamislite situaciju da direktor proizvodnje u na primjer Mercedesu svaki put kada bude upitan kako može optimizirati svoju proizvodnju odgovara sa “optimizacija dovodi u pitanje sigurnost našega vozila”. Mercedes bi vjerovatno propao zato što se ne bi mogao priviknuti na nove uvjete poslovanja.

Racionalizacija nije opcija

Ako pogledamo samo ukupnu masu plaća isplaćenu iz proračuna, možemo jasno vidjeti i) da su 2011. i 2015. bile izborne godine i ii) da od 2008. do 2015. nismo uspjeli unijeti značajniju efikasnost u državnu upravu usprkos novim tehnologijama, ulasku u EU, itd. – državna potrošnja na plaće je narasla.

Naš Mercedes ostao je u 19. stoljeću, bilo kakva pomisao da se diraju proizvodni procesi povezuje se sa kobnim smanjenjem kvalitete našega automobila. To je možda malo ekstremna teza, ali je vrlo relevantna i dobro korištena u predizborne svrhe.

Slične argumente koje ima lokalna samouprava ima i središnja država: Rezovi će dovesti do produbljenja recesije, smanjenja socijalnih prava i generalnoga bankrota. Ako se već i rade racionalizacije, onda su to u pravilu politički lagane promjene – plaće i prava se linearno režu. Dakle, svi zaposlenici bez obzira na njihovu kvalitetu rada bivaju tretirani isto. Ta vrlo upitna poslovna logika dovodi do toga da se bilo kakva vrsta racionalizacije još teže provodi – nije moguće, naime, da se nekome tko radi brže i bolje plati više i nagradi za povećanje efikasnosti, već se svi sustavno demotiviraju, uključujući i one zaposlenike koji bi mogli napraviti više i dovesti do smanjivanja cjelokupnog državnog aparata.

Utjecaj poreza

Što nešto više oporezujemo, toga manje imamo. Dakle, ako hoćemo da ljudi manje puše, onda moramo povećati porez na cigarete. Ako hoćemo da se ljudi više voze u hibridnim automobilima, smanjujemo porez na hibridna vozila. To je jednostavna tržišna logika ponude i potražnje.

Hrvatski političari pričaju o reindustrijalizaciji zemlje i privlačenju stranih ulaganja. Industrijalizacija koja se podrazumijeva je asset intensive – izgradnja velikih tvornica. Dakle, porez na imovinu postaje trošak poslovanja – utjecaj smanjenja poreza na dohodak bio bi u prebačen iz jedne troškovne stavke u drugu. Rad je rasterećen, ali je vlasništvo imovine opterećeno. Nije baš jasno kako je moguće provesti preraspodjelu koja bi drastično smanjila troškove poslovanja bez općega smanjenja rashoda.

Druga važna stavka je kako je porez postavljen – porez na imovinu mora biti povezan s tržišnom vrijednošću imovine. Dakle, kako tvrtka bolje posluje, vrijednost imovine raste, porez na imovinu raste. U slučaju takvog poreza poduzeće nema mogućnost optimiziranja troškova, npr. uvođenjem novih tehnologija. Kod poreza na dohodak barem postoji mogućnost povećanja proizvodnje, a da se broj zaposlenih i/ili ukupna masa za plaće drastično ne mijenja.

Drugi porez koji je dobio na popularnosti je porez na kapital. Porez na kapital izgleda vrlo privlačan zato što nema utjecaj na troškovnu strukturu poduzeća. Porez je jednokratan – nakon što se realizira dobit plaća se porez. Prihod od poreza na kapital u Sjedinjenim Državama, koje imaju razvijeno tržište kapitala uz oko trilijun dolara M&A transakcija godišnje, jako fluktuira od godine do godine i u prosjeku iznosi oko 5,2 posto ukupnog poreznog prihoda. U Hrvatskoj, koja nema razvijeno tržište kapitala i oko 50 M&A transakcija godišnje, teško je zaključiti da postoji stabilna porezna osnova.

Još veći problem s porezom na kapital je njegov utjecaj na naše poduzetnike. Danas većina poduzeća koja žele postati globalno konkurentna treba stratešku potporu venture capital fondova. Ta potpora se sastoji od otvaranja vrata, savjeta, regrutiranja rukovodećeg kadra i investiranja kapitala. Venture capital aktivnosti u Hrvatskoj su u samome začetku, s time da je glavni venture vapital fond u Hrvatskoj Ministarstvo poduzetništva i obrta koje putem programa Poduzetnički impuls poduzetncima namjerava plasirati oko 4,37 milijarde kuna. Osim što privatni fondovi svojim troškom kapitala ne mogu konkurirati Ministarstvu, ti fondovi će biti još manje zainteresirani za investiranju u Hrvatsku, ako se uvede takav porez.

Too good to be true? Then it probably isn’t

Glavni hrvatski problem nije način oporezivanja. Možda postoji bolji način raspodjele poreznog tereta, ali to je isto kao i linearno smanjenje plaća – grebanje po površini. Jedan od glavnih problema je veličina operativnog troška – masa plaća u javnome sektoru. Čini se neozbiljnim govoriti kako će preraspodjela poreza popraviti situaciju. Jedini način je da postanemo efikasni, da smanjimo državnu administraciju. Veliki broj zaposlenika, osim što ima direktne troškove (plaće zaposlenika), ima i veliki indirektni trošak zato što se procedure kompliciraju (angažirano je više ljudi koji onda u pravilu pravdaju svoja radna mjesta uvođenjem dodatnih procedura). Na kraju dolazimo do toga da neprestano čitamo u novinama kako državni uredi donose oprečna mišljenja. Smanjenjem broja zaposlenih državna uprava (kao i tvrtke) bi se morala fokusirala na svoj core business – dakle na najvažnije aktivnosti.

Za smanjivanje državne administracije potrebno je napraviti sljedeće:

•    smanjiti poreznu presiju na oko 33% BDP-a,
•    svima u državnoj upravi koje će dobrovoljno dati otkaz ponuditi otpremninu u visini jednogodišnje plaće – sigurno bi se među 240.000 ljudi našlo onih koji bi htjeli raditi negdje drugdje, ali im treba mali poticaj,
•    preispitati sve glavne poslovne procese i ukinuti sve one koji nisu potrebni – na primjer, ulaskom Hrvatske u EU nije smanjen broj carinika usprkos tome što 65 posto hrvatskog uvoza dolazi EU-a i više nije podložan carinama,
•    istinski krenuti s time da se za svaka dva/tri zaposlenika koja odu iz javne uprave zaposli samo jedan te javno postaviti ciljeve o željenoj veličini administracije za nekoliko godina,
•    prekinuti praksu samo administrativnog spajanja agencija i početi sa spajanjem odgovornosti tako da jedna agencija radi posao dvije i na taj način smanji broj zaposlenih,
•    uvesti varijabilni dio plaće koji bi bio vezan za uspjeh.

Naravno da su gore navedene ideje politički teške – specijalni interesi (sindikati i oporba) bi sigurno pružili veliki otpor. Dakle, način da se tako nešto provede je da se objasni građanima koji nam je strateški cilj i kako doći do njega. Političke platforme koje se zasnivaju samo na rezovima nisu prihvatljive čak ni u Sjedinjenim Državama jer građani hoće viziju. Za kreiranje takve vizije potrebno je kreativnosti, znanja i smjelosti. Zvuči jednostavno, zar ne?

Piše: Mislav Tolušić
Izvor: www.banka.hr

Related Articles

Close
Close