Položaj bosanskih kršćana pod Osmanlijama

U pogledu sadašnjeg sukoba u Bosni, najvažniji aspekti osmanskog perioda su oni koji se odnose na socijalna pitanja i položaj kršćana u osmanskoj Bosni i Hercegovini. Najvažnija je očigledna činjenica da je islam bio dominantan tokom osmanske vlasti; pa se može reći da su muslimani vladali nad kršćanima. Pored toga, s obzirom da je veliki broj lokalnih stanovnika prešao na islam, domaći muslimani su imali znatno važniju ulogu u lokalnoj upravi nego što je to bio slučaj u mnogim drugim osmanskim provincijama. Štaviše, mnogi od ovih domaćih ljudi uspjeli su steći velike posjede. Tako su se brojni kršćani našli u poziciji kmetova na muslimanskim posjedima.

Kako je Osmansko carstvo propadalo, tako se i smanjivala sposobnost centralne vlasti da nadzire lokalnu situaciju. Odnosi između zemljoposjednika i seljaka su se pogoršavali i seljaci-kršćani počeli su dizati bune od kojih je posljednja, i najveća (1875-1878), dovela do intervencije velikih sila i kraja osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. U drugim dijelovima Balkana (izuzev Albanije) muslimanska zemljoposjednička klasa, koja je, uglavnom, bila sastavljena od stranaca, protjerana je po okončanju osmanske vlasti. U Bosni i Hercegovini, najveći broj ovih pojedinaca je ne samo ostao već je i zadržao svoj položaj u društvu nakon okončanja osmanske vladavine, zato što su rodom bili iz tih krajeva i zato što su novi bosanski okupatori željeli da oni ostanu utjecajni kako bi kontrolirali utjecaj brojnih Srba, koje su Austrijanci, s pravom, smatrali grupom koja će se najviše opirati austrijskoj vladavini. Austrijanci su čak priznali osmanski zemljoposjednički sistem i kmetstvo, kao i najveći dio ranijeg osmanskog pravnog poretka.

Pod osmanskom vlašću, kršćani i Jevreji (koji se po islamu smatraju “narodom Knjige” [Starog zavjeta]) su tolerirani. Pravoslavci i Jevreji su definirani kao pripadnici priznatih, samoupravnih vjerskih zajednica koje su se zvale mileti. Katolici nisu pripadali zajednici koja je postojala u cijelom Carstvu, ali su određene lokalne katoličke zajednice, uključujući i katolike u Bosni, dobile fermane kojima se legalizirao njihov status. Tako su kršćani klasificirani kao katolici i pravoslavci, a ne kao pripadnici etničkih skupina. Franjevci su 1463. godine primili od sultana Ahdnamu kojom se legalizira njihova misija i status njihove katoličke pastve. Iako su katolici također  morali poštivati opća ograničenja koja su nametnuta svim nemuslimanima (koja se opisuju u daljem tekstu), i do XIX stoljeća (kada je izbio pokret za neovisnost Srbije) bili su u lošijem položaju u poređenju sa pravoslavcima, bosanski katolici su ostali pravno priznata zajednica pod duhovnom upravom franjevaca. Vrijedi napomenuti da su franjevci u Bosni i Hercegovini uglavnom bili Hrvati iz Hrvatske ili Bosanci koji su obrazovani u Hrvatskoj.

U XIX stoljeću se u Hrvatskoj budi nacionalna svijest. Kao rezultat toga, mnogi franjevci hrvatskog porijekla priklonili su se ovim idejama, a franjevci porijeklom iz Bosne nerijetko su ih prihvaćali tokom školovanja u Hrvatskoj. Zbog toga su franjevci, koji su radili u Bosni i Hercegovini, u sve većem broju tokom ovog stoljeća, usvajali jaka obilježja hrvatskog identiteta i gajili nadu da bi se Bosna jednoga dana mogla ujediniti sa Hrvatskom. Nije iznenađujuće da su njihove škole u ovom periodu počele promicati hrvatski nacionalizam u istoj mjeri kao i katoličanstvo. Tako su čak i prije austrijske okupacije neki od njihovih učenika stekli svijest o tome da su i Hrvati, a ne samo katolici.

Pravoslavci su bili dio takozvanog pravoslavnog mileta. Osmanlije su dozvoljavale različitim miletima da ostvaruju samoupravu po vlastitim zakonima i poglavarima, i rijetko su se miješali, sve dok su njihovi pripadnici plaćali poreze i nisu izazivali nered. Pravoslavnim miletom je rukovodio patrijarh iz Konstantinopolja, koji je nakon ukidanja autokefalnosti patrijaršije u Peći 1766. godine imao direktni patronat nad Pravoslavnom crkvom u Bosni i Hercegovini, imenujući njene episkope i prikupljajući crkvene poreze od Bosanaca i Hercegovaca. Na lokalnom nivou, episkop i njegov savjet (koji se sastojao od važnih pripadnika klera i od određenog broja uglednih građana) bili su odgovorni za lokalnu zajednicu. Episkop je imao sud koji nije rješavao samo vjerska pitanja i pitanja povezana s vjerom (poput sklapanja braka i naslijeđa), već se bavio i građanskim tužbama među svojom pastvom. Školovanje pravoslavnog mileta je također spadalo u nadležnost lokalnih crkvenih poglavara. Naravno, zbog nedostatka sredstava i često slabog kvaliteta nadležnog klera, u mnogim mjestima školovanje nije bilo na raspolaganju; obično se moglo računati samo da će centri episkopija osigurati škole, a njihov kvalitet je ovisio o interesu stolujućeg episkopa.

Kako je malo koji episkop bio zainteresiran za obrazovanje, nekolicina škola koja je uspjela postići određeni obrazovni standard rijetko je bila u situaciji održati kontinuitet i obično bi propadala ili čak bila zatvarana nakon smrti ili odlaska episkopa koji je podržavao rad škole. A nakon što je patrijarh iz Konstantinopolja ponovno zadobio kontrolu nad slavenskim dijecezama 1766. godine, Grci su bili redovno postavljani za episkope. Rijetko je koji grčki sveštenik znao ijedan slavenski jezik, a još manje ih je bilo zainteresirano za pomaganje školama koje su podučavale na lokalnom jeziku. Tako je obrazovanje bilo na raspolaganju samo djeci u gradovima, a i tamo je vrlo često pružano samo na nivou osnovne škole. Kako su se episkopi udaljavali od obrazovnog sistema, škole su postajale ovisne o podršci pravoslavne laičke zajednice u gradovima. Samo gradovi poput Sarajeva, koji su imali uspješnu i relativno dobrostojeću grupu pravoslavnih trgovaca i esnafskih poglavara, bili su u stanju uspostaviti i održavati škole određenog kvaliteta u kojima su se obrazovala njihova djeca. Tokom XIX stoljeća, mnogi nastavnici-laici u urbanim školama, pod utjecajem iz Srbije, počinju sebe smatrati Srbima i svoje učenike podučavati da biti pravoslavac znači biti Srbin. Kako je stoljeće odmicalo, a Osmanska država slabila, mnogi pravoslavci, posebno oni u gradovima koji su bili donekle obrazovani, počeli su se nadati oslobođenju od Osmanlija i ujedinjenju sa Srbijom. 

U svakom slučaju, obrazovanje i sistem građanskih sudova bili su u rukama zajednice koju su vodili lokalni poglavari mileta, vodeće sveštenstvo i, u onoj mjeri u kojoj su bili kvalificirani, lokalni ugledni građani. A kako država nije imala opći školski sistem, pravoslavna hijerarhija, franjevci i lokalni rabini bili su ti koji su morali osigurati obrazovanje i lokalno pravosuđe za svoje zajednice. Zbog nedostatka pristupa zanimanjima koja su donosila prihod (izuzev zanata i trgovine koji su im bili na raspolaganju) nemuslimanske zajednice, izuzev u velikim gradovima, poput Sarajeva, imale su jako malo sredstava zbog čega ove potrebe ni izbliza nisu mogle biti zadovoljene.

Jedino je muslimanski vjerski sistem sudova i škola, koji je imao podršku države i bogate muslimanske zemljoposjedničke elite, imao dovoljno prihoda da osigura školski sistem. Mnoge džamije i škole su podigli pojedinci- dobročinitelji, a održavane su putem širih fondacija i zadužbina, koje su se zvale vakufi, a koje je najčešće nadgledao nasljednik donatora i muslimanske vjerske vođe. Iako su ove škole zahvaljujući vakufima imale na raspolaganju dosta sredstava, kritičar iz modernog vremena bi našao mnogo zamjerki u muslimanskom školskom sistemu, jer je nastavni plan i program bio uglavnom vjerski orijentiran i zasnovan na učenju napamet.

Povremeno su i kršćani imali koristi od islamskog sudskog sistema. Na primjer, i Katolička i Pravoslavna crkva su odbijale sklapati miješane brakove (a mnogi su se Bosanci, kako danas tako i onda, izdizali iznad ograničenja vlastite zajednice i željeli stupati u takve brakove) ili ponovno sklapati brak nakon razvoda. Kadije nisu imale nikakvih problema da ispune ovakve želje i tako su se pokazali korisnim bosanskim kršćanima, od kojih mnogi nisu mogli prihvatiti stajalište vlastitih crkava da je brak sakrament. Jednom prilikom, 1618. godine, fočanski kadija je ozvaničio brak u kojem je mladoženja bio katolički svećenik.

Kada su osmanske vlasti željele komunicirati sa pravoslavcima, oni su razgovarali sa poglavarom mileta; centralna vlast je razgovarala sa patrijarhom iz Konstantinopolja; lokalni vezir je razgovarao sa lokalnim episkopom; a osmanski ekvivalent nadležnog činovnika u malom gradu je razgovarao sa lokalnim sveštenikom. Teoretski, dok god su plaćali poreze i pružali usluge koje su od njih zahtijevane, i dok god se pastva ponašala u skladu sa redom i zakonom, ostavljana je na miru. Međutim, kršćani su ipak bili izloženi različitim ograničenjima; nisu mogli službovati u državnoj upravi niti u vojsci (iako su mogli sami oformiti ili biti dijelom oružanih grupa koje je odobravala država, a koje su održavale red i borile se protiv razbojnika). Štaviše, nemuslimani su se suočavali sa čitavim nizom zabrana i ograničenja koja su se odnosila na odjeću (i boje koje su smjeli nositi), jahanje konja, visinu crkava u odnosu na džamije, itd. Nadalje, čak i ako je pravni poredak zvučao podnošljivo, u stvarnosti je bilo mnogo zloupotreba.

Zemljoposjednici su imali pravo da zahtijevaju čitav niz proizvoda i usluga od svojih seljaka i često su uzimali više nego što je zakon predviđao. Seljaci nisu imali nikakvog ozbiljnog načina da se žale. Pored superiornosti koju su muslimanski uglednici imali na osnovu svog statusa, kršćanska svjedočenja nisu bila prihvatljiva u islamskim sudovima, osim u slučajevima kada sudac da posebno odobrenje za takvo svjedočenje. Tokom stoljeća, državni porezi su rasli, a država je zahtijevala sve više nameta u robi (na primjer, konje) ili uslugama (na primjer, popravke mostova i puteva). Pored toga, muslimani su bili, u odnosu na kršćane, u nadređenoj poziciji na čitav niz načina. Pravni spor između jednog muslimana i jednog kršćanina bi završio na muslimanskom sudu, pred kadijom, gdje bi kršćanin, kao što je već navedeno, bio u mnogo lošijem položaju. Čak je i pravoslavni milet bio pun zloupotreba, naročito nakon 1766. godine kada je patrijarh iz Konstantinopolja ponovno uspostavio svoj patronat i počeo imenovati bosanske episkope. Nakon toga, episkopi su uglavnom bili Grci koji često nisu govorili lokalni jezik i koji su kupili svoj mandat, nadajući se da će im se ta investicija vratiti što je brže moguće i uz što veći profit.

Odlomak iz djela: Robert J. Donia i John V. A. Fine, Jr., BOSNA I HERCEGOVINA: IZNEVJERENA TRADICIJA, str. 62-65.

Priredio: Resul S. Mehmedovič

Related Articles

Close
Close