Doketi – Ranokršćanska heretička sljedba

Na suprotnom kraju teološkog spektra od judeo-kršćanskih ebionita i njihove adopcionističke kristologije, nalaze se doketisti. Sam naziv potiče od grčke riječi „dokeo“ – izgledati ili činiti se. „Doketisti su smatrali da Isus nije bio potpuno ljudsko biće od krvi i mesa. Umesto toga je bio potpuno (i isključivo) božanski; samo je „izgledao“ ili se „činio“ kao da je ljudsko biće, da oseća glad, žeđ i bol, da krvari , da umire. Pošto je Isus bio Bog, on nije mogao da zaista bude čovek.  On je naprosto došao na Zemlju u „prividu“ ljudskog tela.“[1]

Markionstvo je u 2. stoljeću, jedno vrijeme bilo najopasniji takmac tadašnjoj Crkvi. U raspravi između judeo-kršćana i kršćana paganskog porijekla, jedan čovjek je iznio potpuno novi, ekstreman stav, jer je počeo da osporava činjenicu da je Isus bio Jevrejin. Bio je to Markion, sin biskupa u Sinopu, na Crnom moru (današnja Turska). Rođen je oko 85. godine, a oko 139. godine, došao je u Rim, s namjerom da širi svoje ideje. U Rimu je upoznao sirijskog gnostika, koji ga je prvi zaintrigirao špekulativnim dualizmom, i to je bio početak njegovih promišljanja, koja su kasnije urodila zasebnim vjerovanjem. „Njegovo vjerovanje je bilo mnogo više kritičko i racionalno, nego li mistično i filozofsko. Napravio je vlastiti kanon, koji je sadržavao svega jedanaest knjiga, skraćeno i prerađeno Lukino evanđelje i deset Pavlovih poslanica.“[2]

 Kada su ga antemisali, osnovao je vlastitu Crkvu, kojom je upravljao i postigao veliki uspjeh u širenju svog nauka. „U svojoj nauci on je zabacivao Stari zavjet i propovijedao strogi dualizam. Starozavjetni Jahve – naučavao je Markion – jest gnjevni bog zla; u Kristu pak Novoga zavjeta objavio se najviši dobri Bog. Pristaše Jahvini, Židovi, progonili su Boga Novoga zavjeta, Krista. Krist je, međutim, uzeo samo prividno tijelo, i zato su oni njega mogli ubiti također tek prividno.“[3]

Markioniti su bili najopasnija (gnostička) sljedba tog vremena i ozbiljno su prijetili Crkvi. Nakon što je Polikarp upoznao Markiona i njegovo učenje u Rimu, rekao je da je on „prvorođenac Satane.[4]

Strogi etički rigorizam, koji je gajio neprijateljstvo prema tijelu, donio mu je mnoštvo fanatičnih sljedbenika.

U potpunosti je odbacivao Stari zavjet, zastupajući mišljenje da je jevrejski bog potpuno drugačiji i inferiorniji u odnosu na kršćanskog boga.[5] Da je Markionovo učenje bilo doista prijetnja Crkvi, govori činjenica da je Tertulijan (ca. 160-225.), napisao djelo pod nazivom „Protiv Markiona“, a također, poznate su mnoge rasprave koje su vođene između Markiona i kršćanskih učenjaka.

 „Da bi izbrisao sve tragove judaizma, Markion se baca na menjanje tekstova kakvo ranije nije viđeno, Najpre odbacuje hebrejsku Bibliju, koju je nazvao Stari zavet, i pravi hrišćanski korpus, koji će prozvati Novi zavet. Markion je tako prvi upotrebio taj izraz koji će posle nekog vremena prihvatiti i u samoj Velikoj Crkvi.“[6] „Po Markionovom mišljenju, dvanaestorica apostola nisu shvatila ništa od onoga što ih je Isus učio. Jedino se Pavle pokazao sposobnim da pojmi značaj njegove poruke. Međutim, premda je taj apostol bio izuzetno oštar prema Jevrejima, Markion povlači drastičan potez i dopunjuje Novi zavet sopstvenim antitezama.“[7]

Markion je zastupao stavove da je Isus Bog i nije rođen od Djevice Marije. Nije se otjelotvorio, već se navodno, iznenada pojavio u kafernaumskoj sinagogi u petnaestoj godini Tiberijeve vladavine. Iako je njegovo tijelo samo priviđenje, Krist je ipak patio na križu. Tom surovom smrću on otkupljuje ljude od nesavršenog Boga iz Starog zavjeta, i time im omogućava da postanu „usvojena djeca“ dobrog Boga.

Iako je bio prijetnja ranoj Crkvi, treba napomenuti da je imao i pozitivnog djelovanja i da današnji kršćani uživaju u plodovima njegovog rada. „Markion je bio prvi koji je Pavlovim poslanicama dao autoritativni karakter, jer, do tada nisu bile odobravane od strane Irineja i Tertulijana, svejedno, oni su ih ipak koristili, ali u  svrhu opovrgavanja gnostičkog i markionskog učenja, na taj način, protiv njih su se borili – ‘njihovim oružjem’.“[8]

Ipak, Markionitskoj crkvi je bilo suđeno samouništenje, shodno činjenici da je osnivač smatrao brak odvratnim činom, a rađanje djece, djelom smrti – zato što je materiju stvorio jevrejski Bog – njeni pripadnici se neće truditi da dobiju potomstvo. „Uprkos svemu, markionitska crkva će se održati najmanje do V veka, a njene teorije će trajno uticati na jednu antijudejsku hrišćansku struju, koja u Jevrejima vidi osramoćen narod, Hristove progonitelje.“[9]

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Bart D. Ehrman, Isus to nije rekao, Babun, Beograd, 2007., str. 155.

[2] Philip Schaff, History of the Christian Church, vol. II, Grand Rapids, (bez godine izdanja), str. 434.

[3] August Franzen, Pregled povijesti Crke, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 40-41.

[4] Britannica – Encyclopedia of World Religions, Encylopedia Britannica, Chicago, 2006., str. 693.

[5] John A. McGuckin, The Encyclopedia of Eastern Orthodox Christianity, Blackwell Publishing, West Sussex, 2011., str. 421.

[6] Frederik Lenoar, Kako je Isus postao bog, Laguna, Beograd, 2011., str. 156-157.

[7] Ibid,  str. 157.

[8] Grupa autora, Dictionary of the Bible, Charles Scribner’s Sons, New York, 1909., str. 685.

[9] Frederik Lenoar, Kako je Isus postao bog, Laguna, Beograd, 2011., str. 159.

Related Articles

Close
Close