Socijalistički čovjek – Kradljivac s mjerom

Jedan projekt i žmirenje na oba oka

Od  2014, u tijeku  je čudnovato čedan znanstveni projekt koji istražuje socijalističkog čovjeka, zapravo svakodnevicu socijalizma i kako je ona utjecala na potrebe i ponašanje ljudi. Na riječkom sveučilištu postoji i predmetSocijalistički čovjek: jugoslavenski slučaj, koji studente podučava, dakle, socijalističkom čovjeku s ovih prostora. Pogledom na popis literature tog predmeta lako možemo dobiti sliku o čemu je riječ.

Evo što se kaže u programu predmeta Socijalistički čovjek: jugoslavenski slučaj:

“Na temelju političke, gospodarske, društvene i kulturne povijesti oblikovanje novoga čovjeka za novo društvo moguće je pratiti od njegova ili njezina djetinjstva do umirovljenja, u trenucima radnog i slobodnog vremena, u ulozi stvaratelja i primatelja novih običaja i kulturnih obrazaca, od teorijskih ideala do uspješne ili upitne prakse, od formativne poratne faze do djelomične dekonstrukcije u osamdesetim godinama.”

I u knjizi Pronađeno blagostanje: Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih, kojoj je autor voditelj gorespomenutog projekta i nositelj kolegija Socijalistički čovjek, manje-više otvoreno se zaključuje kako su natruhe kapitalizma pokvarile dobro začeto dojenče.

Tako mu svega, zar je socijalistički čovjek bio rođen. Marx je bio u pravu?

A što kaže Marx?

Svaka “poštena” politička filozofija ima svoj pretinac koji krasi ime ljudska priroda. Ona bude osnova s koje se ide dalje u stvaranje zatvorene ideologije. Marx je odredio da je ljudska priroda dvojaka: ima svoj fiksni dio, nagone, potrebu za jelom i pilom i sl, te drugi dio koji ovisi o okolnostima, o proizvodnim odnosima i sustavu u kojem čovjek živi. Tako je zaključio da kapitalizam od čovjeka stvara potrošača. Iz toga proizlazi da neka druga vrsta poretka neizostavno stvara drugu vrstu čovjeka.

Ova zla namisao da sustavi oblikuju ljudsku prirodu bila je temelj diktaturama i zločinima kakve svijet do tada nije vidio. Socijalizam/komunizam trebao je stvoriti čovjeka sebi po mjeri.

Pa je li slučajno što u dvanaest točaka, koje će istraživački tim tri godine pretresati, nekim slučajem nema one koja bi dala odgovor na pitanje kakvog je čovjeka stvorio socijalizam (a ne procesi liberalizacije), i može li se s takvim čovjekom graditi liberalna demokracija i tržišna ekonomija.

Neke stvari su neugodne, ali istinite

Neke stvari u životu su neugodne i neugodno ih je sebi priznati. Pogotovo ne za one koji su nam najbliži. Ali istina je istina, svi je vide i znaju, ali se prave da je nema. A istina je da socijalizam uništava ljudsku moralnost, neosocijalizam je dokrajčava.

Krenut ću zato od svojih. Majka je radila u zdravstvu. Neprestano je kući dovlačila vrećice s medicinskim materijalom, malo, da se nađe, u apoteci je imala vezu da uzme nešto na pokoji neiskorišteni recept itd. Otac se pravio poštenjačina, no ipak je maznuo pun kamion cijevi dok se bavio prijevozništvom. Maznuli bi ih neki drugi koje nije podnosio i tako još i danas hrđaju na našem dvorištu.

Djed je bio poslovođa u dućanu. Od prometa dio je uzimao sebi, dio ostavljao poduzeću.

Drugi djed i baka mi podučavaju kćeri da smiju krasti tuđi kukuruz za kuhanje – ne previše, koliko stane u ruke. Nevjerojatno sam im blesav što to ne dopuštam.

Susjed je bio trgovački putnik. Priča mi kako se u socijalizmu sve moglo. Imao je kolegu iz druge republike s kojim je izvodio makinacije. Jednu balu platna su fakturirali jedan drugome nekoliko puta, svi su bili na dobitku, a bala stalno na mjestu. Da, nekada se moglo i svega je bilo.

Tko se je živjelo, bio je to način života. Oni koji su radili u dućanima prodavali su svoju robu, oni koji su radili u gostionicama svoje piće, oni iz željezare bili su puni čavla i drota, oni koji su radili u kuhinjama doma su uzimali meso i luk, oni koji su u zadrugama vozili traktore i kamione vozili su i sebi i uvijek su imali osobne rezerve nafte, kondukteri nisu izdavali karte, a uzimali su novac, sveučilišni profesori su prisvajali knjige, maleri boju, kožari kožu, električari žice i osigurače i tako u nedogled.

Socijalizam je postigao samo to da se krađa smatrala normalnom, da se uzima nešto s posla je bilo kako dobar dan, nitko na to nije obraćao pažnju i smatrao lošim. Normalno je sve to i našim istraživačima, normalno je baš kao što puše vjetar ili pada kiša.

13. Može li se lošim postupcima postići krajnje dobro

Poremećaji što su nastali otimanjem, pljačkom, ubojstvima i protjerivanjem u vezi titulara vlasništva, u SFRJ jesu stvorili posebnu vrstu čovjeka, socijalističkog čovjeka – kradljivca s mjerom.

Može li se radničko samoupravljanje podvesti pod vlasništvo radnika nad sredstvima za proizvodnju, da se izrazim tom terminologijom, kao neka vrsta dioničarstva. Ne, jer dionice jednostavno treba platiti, a ono što je plaćeno traži odgovornost.

U socijalizmu sve visi u zraku – radničko je, pa je kad treba državno, često od centralnog komiteta, kad su problemi preveliki, onda je ničije.

Ljudi su se brzo prilagodili novom stanju stvari i razvili posebnu vrstu moralnog koda. Socijalzam je tvrdio da je vlasništvo nepotrebno, no ljudi su smatrali drukčije. Zato su prisvajali stvari, uglavnom ne previše i preočigledno, jer kad bi se prevršila mjera, postojala je mogućnost nelagode.

Odgovor našeg dobrog, starog Šenoe na točku 13.

Ne može.

Izvor: neosocijalizam.com

Related Articles

Close
Close