Istina o izbjeglicama: Gledamo li doista kraj nacionalno homogene države na europskom tlu

U vrijeme verbalnog rata između slovenskih i hrvatskih političara uzrokovanog pitanjem granične crte u Piranskom zaljevu prošla je gotovo nezapaženo jedna od izjava slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca. Naime, početkom lipnja gospodin Erjavec je u Parizu slovenskoj agenciji STA nakon sastanka s glavnim tajnikom OECD-a Angelom Gurriom izjavio da je „Slovenija još 2010. postala članicom OECD-a, a Hrvatskoj to još nije uspjelo“. Tri mjeseca kasnije cijeli sukob oko Piranskog zaljeva i sama izjava zvuče nevino u usporedbi s trenutnim međusobnim prekomjernim granatiranjem s druga dva susjeda, ali tada nitko s hrvatske strane nije reagirao na slovensku samohvalu i odgovorio na pitanje zašto Hrvatska nije član organizacije koja okuplja 34 razvijene države.

Implikacija krize

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) osnovana je 1961. od 18 europskih država te SAD-a i Kanade kao nastavak Organizacije za europsku ekonomsku suradnju (OEEC). Razlog osnivanja bila je potreba razvijanja suradnje zapadnih industrijskih država s ciljem unapređenja ekonomije poticanjem inovacija i novih tržišta te posljedično rastom životnog standarda građana država članica. Danas između 34 države članice su i 21 članica Europske unije, a neke države „nove Europe“ kao Češka, Poljska i Mađarska postale su članicama OECD-a još sredinom devedesetih.

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH navodi članstvo u OECD-u kao strateški cilj iako nije primijećen ni jedan javni nastup u kojem se netko od političara za ostvarenje istog i zalaže. Predstojeći parlamentarni izbori su prilika u kojoj bi se razne političke opcije trebale očitovati u odnosu prema mogućem hrvatskom članstvu u OECD-u. Ukoliko Hrvatska uopće želi dobiti pozivnicu za pregovore mora najprije izraziti svoj interes za primanjem u članstvo.

Tijekom pregovora, koji mogu trajati i više od pet godina, država kandidat treba prihvatiti zajedničku pravnu stečevinu, interna pravila i praksu organizacije. Budući da su u Hrvatskoj potrebne reforme, a domaća politika obično treba vanjski poticaj da iste provede sigurno bi novi pristupni pregovori bili dobrodošli.OECD je prije nekoliko dana objavio na 378 strana „International Migration Outlook 2015.“ koji bi trebao postati obvezno štivo za svakog tko želi razumjeti moguće implikacije izbjegličke krize na države EU.

Kako Hrvatska nije član OECD-a, u publikaciji nedostaje cijeli niz standardiziranih podataka koji bi pomogli detektiranju trenutnog stanja te predviđanju mogućih posljedica izbjegličkog vala. U državama OECD-a je 2013. živjelo 1,25 milijardi stanovnika, od kojih je manje od 10 posto bilo rođeno izvan država članica. Prošle godine bilo je 4,3 milijuna novih useljenika što je nivo koji je zadnji put zabilježen 2007. Kinezi čine jednu desetinu svih imigranata, na drugom mjestu su Rumunji, za njima slijede Poljaci i Indijci. 

Nešto manje od jedne trećine svih imigracija su slobodna preseljenja građana članica EU, SAD je najveći pojedinačni primatelj useljenika, a slijede Njemačka i Velika Britanija. Države Europske unije, članice OECD-a primile su nešto manje od milijun imigranata porijeklom izvan drugih država EU u 2013.g., približno isto kao i SAD. Zanimljivo je napomenuti da je Slovenija te godine primila 21.700 useljenika, Češka 27.800, a Irska 40.200 imigranata. Od 2006. do 2013. države EU koje su članice OECD-a primile su ukupno 9,3 milijuna useljenika. Od tog broja manje od 15 posto bili su useljenici zbog humanitarnih razloga ili tražitelji azila. Više od 800.000 ljudi je u državama OECD-a zatražilo azil u 2014. To je bio najveći broj nakon 1992.,a koji će naravno u ovoj godini biti drastično premašen. U prošlih devet godina udio azilanata bio je 8,2 posto, a prednjačile su danas često prozivane i napadane Sjedinjene Američke Države s 12 posto azilanata u ukupnom broju imigranata.

Smiješno-žalosni rezultati

Navedeni omjeri jasno ukazuju da je bez obzira na snažan porast broja izbjeglica koji su zatražili azil do kraja 2014. njihov udio u ukupnom broju imigranata gotovo zanemariv. Budući da je u prosjeku šest imigranata dolazilo na 1000 stanovnika država OECD-a nije jasno kako je nekima pola jednog azilanta na 1000 stanovnika moglo postati opasnost za način života „kluba bogatih“. Od početka ovog stoljeća 25 milijuna stranaca dobilo je državljanstvo u zemljama OECD-a, a broj stalnih stanovnika koji nisu rođeni u tim državama povećan je za 35 milijuna. Iz svega navedenoga proizlazi da je i ovogodišnji izbjeglički val moguće uklopiti u ukupne imigracijske tokove najrazvijenijih država. Prirodni prirast stanovništva u velikoj većini država EU ima negativni predznak, broj umrlih nadmašuje broj novorođenih te bez novih useljenika nije moguće osigurati opstojnost društava.

Obrana „postojećeg načina života“ osnovna je parola krajnje desnih, ksenofobnih i rasističkih stranaka širom Europe, a kao oruđe ostvarenja nude zidove, zatvaranja granica te protjerivanje imigranata. Njihova ljubav prema vlastitoj naciji je za istu smrtonosna, a za Europu pogubna te će koalicija razuma ipak na kraju prevladati. Predsjednik Uprave Daimler-Benza Dieter Zetsche je ovog tjedna otvoreno rekao: „Najveći broj izbjeglica su mladi,educirani i vrlo motivirani ljudi. To je upravo tip osoba koje mi tražimo. Izbjeglice i imigranti su velika šansa za Njemačku te mogu postati baza za novo njemačko čudo.“

Nerazumna drama

Kada se ideje rasne, nacionalne i vjerske superiornosti presele iz političkog mraka u vladajuće elite onda ponekad imamo smiješno-žalosne rezultate. Češka je glasala protiv kvota koje je odredila Europska komisija jer je tom odlukom Češka trebala u naredne dvije godine primiti 4853 izbjeglice, a od 2007. do 2013. u Češku je uselilo 320.000 imigranata. Slovenija je u istom razdoblju primila 166.000 useljenika bez obzira na recesiju i krizu, a sada održava izvanrednu zatvorenu sjednicu parlamenta zbog nekoliko tisuća izbjeglica koje su putovale nekoliko sati između Brežica i Šentilja. U tri godine 904.000 Rumunja emigriralo je u druge države OECD-a, a rumunjska vlada glasa protiv kvote od 6351 izbjeglice koje treba primiti u sljedeće dvije godine.

Je li to sumrak pameti ili bijeg od odgovornosti pojedinih vladajućih ekipa? Zar je tako teško racionalnim argumentima objasniti da bi i u slučaju dolaska svih po UNHCR-u registriranih izbjeglica u svijetu u države OECD-a na 1000 sadašnjih stanovnika došao jedva jedan izbjeglica. Problem je rješiv, za njega treba dobra volja i suradnja svih relevantnih država. Izbjeglice ne mogu ostati na duži rok u kampovima jer će tek onda sigurnost „kluba bogatih“ postati jako upitna.

Ratovi neće tako skoro završiti, a djeca i odrasli imaju pravo na svoju šansu izvan ograde kampova. Život, školovanje i rad u državama OECD-a je najbolje i najmanje skupo rješenje. Gotovo trećina stanovnika Švicarske nije rođena u toj zemlji, a očekivano podaci su slični za Novi Zeland i Australiju. Svaki šesti ili sedmi stanovnik Austrije, Irske, Slovenije, Švedske, Belgije i Norveške rođen je u nekoj drugoj zemlji. Nacionalno homogene države su prošlost, neki će očito tu lekciju morati naučiti na mnogo teži način.

Piše: Goranko Fižulić
Izvor: telegram.hr

Related Articles

Close
Close