Maroniti – Unikatna kršćanska sekta iz Libana

Toliko smo puta prije rata slušali zloguke opomene o mogućnosti “libanonizacije” Jugoslavije. Značilo je to da bi ovo područje moglo doživjeti sudbinu Libanona u kojemu je bjesnio dugogodišnji građanski rat izazvan i dirigiran izvana. Nakon toga proživjeli smo možda goru sudbinu od Libanona a da zapravo nikad puno nismo naučili o tome Libanonu.

Iz škole i drugih izvora znanja zapamtili smo da je to mala sredozemna zemlja koju je s istoka potpuno obgrlila Sirija, s juga mu se prislonio Izrael a sa zapada ga umiva more. U staro su doba u njemu živjeli Feničani, slavni moreplovci i izumitelji, a na obalama mu i dandanas leže poznati gradovi: Biblos – po kome je Biblija dobila svoje ime, te Tir i Sidon, koji se često spominju u biblijskim spisima. No, najčešće se u Bibliji spominje libanonski cedar, drvo koje se u Palestinu uvozilo iz Libanona, a njegove su se bujne šume stanovnicima palestinske pustinje zaista morale činiti kao sveti božanski dar.

I danas Libanon spada u ono područje koje nazivamo Sveta zemlja, a sve donedavno u njemu su kršćani činili većinu stanovništva. Ali kršćani po mnogo čemu jedinstveni u svijetu. To su ljudi koji govore arapski a ne priznaju se Arapima; vjernici koji Boga nazivaju Allahom, a nisu muslimani; čitav jedan kršćanski narod je uspio opstati u moru islamskoga svijeta oko sebe; kršćani koji su odvijeka bili i ostali na Istoku a nikada nisu prekinuli veze s Katoličkom crkvom; jedini katolici na svijetu koji sebe ne nazivaju katolicima nego – maronitima.

Što znači «maronit»?

Da se to sazna, treba se vratiti u povijest. Nakon Kristova uzašašća otišli su učenici, kako im je bilo zapovjeđeno, u cijeli svijet, naviještali evanđelje, krstili u ime Presvetog Trojstva i osnivali nove crkve. Jedno od takvih mjesta bila je Antiohija u Siriji, gdje su se Kristovi sljedbenici, kao prvi, kako svjedoče Djela apostolska, nazvali kršćanima. Ove crkve, osnovane u pojedinim mjestima, u obredima su upotrebljavale domaći jezik i slavile euharistiju kako je Krist zaželio.

Ove su Crkve održavale kontakt sa svima drugima, posjećujući se i korespondirajući  međusobno. Najvažniji im je posjetitelj bio apostol  Pavao. Kad se Pavao sa svoga trećeg misijskog putovanja vraćao u Jeruzalem, našao je vrlo živu kršćansku zajednicu u Tiru u Libanonu i ostao ondje tjedan dana. Ovo pokazuje kako su prvi kršćani bili aktivni u osnivanju novih mjesnih crkava. Nekima je upravljao jeruzalemski patrijarh, nekima antiohijski, a kasnije su bile pod jurisdikcijom carigradskog i rimskog patrijarhata. Kad su prvi učenici priznali Petrov primat, patrijarsi su generalno priznali primat njegovih nasljednika, papa. Danas Maronitsku crkvu vodi antiohijski patrijarh, koji priznaje prvenstvo pape u Rimu. Papa Ivan Pavao II. dodijelio je današnjem patrijarhu, Nasrallahu Boutrosu Sfeiru, naslov kardinala.

Vratimo se povijesti. Jedan je vrlo sveti čovjek, imenom Maron, odlučio svoj život posvetiti Bogu živeći u samoći u brdima. To je bilo početkom petoga stoljeća poslije Krista. To je poznato jer je njegov životopis napisan 440 poslije Krista. Njegova samoća nije dugo potrajala jer su mnogi ljudi dolazili k njemu po duhovnu i tjelesnu pomoć. Zbog svojih čudesa i svetosti života službeno je proglašen svetim. Zbog intenzivnosti njegova učenja i životnog primjera, mnogo je obraćenika osnovalo samostane i sami su se nazvali «maronitima» da bi istaknuli ideal koji su pokušavali slijediti. Nekoliko tih najranijih zajednica vodio je sam sv. Maron. Vremenom se onda i šira kršćanska zajednica vezana uz te redovnike, sljedbenike sv. Marona, prozvala maronitima.

Prve veze s Rimom

U prvo vrijeme širenja kršćanstva često se vrlo oštro raspravljalo o teološkim pitanjima. Prije 451. godine mnogi su kršćani razmišljali u Kristovoj naravi. Je li on bio samo Bog ili i Bog i čovjek? Neki su kršćani zastupali mišljenje da je Kristova božanska narav bila tako snažna da je poništavala ljudsku. Oni su prozvani «monofizitima», što znači da su vjerovali u samo jednu Kristovu narav (fisis) – onu božansku. Ekumenski (opći) sabor Crkve u mjestu Kalcedonu 451. godine zaključio je da je monofizitizam hereza (pogrešno učenje) i da je Krist bio istodobno  potpuni čovjek i potpuni Bog. To je učenje Katoličke crkve do danas.

Nakon koncila neki monofiziti su pokušali prisiliti ostale da vjeruju u jednu Kristovu narav. Da bi dokazali svoju «istinu» ubili su 350 maronitskih monaha a toliko i ranili. Nakon smrti ovih nepokolebljivih mučenika, u Siriji su kalcedonizam i maronitizam postali sinonimi. Poglavar samostana sv. Marona poslao je papi sv. Hormizdu izvještaj o ovom događaju i zamolio njegovu zaštitu. Pismo je adresirano na «Hormizda, univerzalnog patrijarha, koji sjedi na stolici sv. Petra, prvaka apostola». Ovo je prvi dokument koji pokazuje činjenicu da je papa bio priznat kao najviši poglavar Crkve.

Tijekom vremena dolazilo je do povremenih trzavica u odnosima između maronita i pape. Neki su bili prouzročeni jezičnim barijerama: nisu se međusobno mogli razumjeti, a promet su otežavale mnoge opasnosti i poteškoće. Da bi uspostavili bolju suradnju između Rimske crkve i istočnih crkava, sagradila su dvojica papa, Pavao III. i Pio IV. maronitski koledž gdje su maronitski svećenici mogli studirati, a obnovio ga je papa Grgur XIII. 6. srpnja 1584.

Izbjeglice u svojoj zemlji

Stoljećima su maroniti teško živjeli i bili progonjeni. Izdržali su, kao praktični kršćani, teške represalije pod Turcima, ali su nakon krvavih pokušaja istrjebljenja uvijek iznova počinjali. Da bi se održali na životu, povlačili su se u libanonske planine. Kao zajednica progonjenih, ipak su ljubomorno čuvali i njegovali svoju stoljećima dugu tradiciju. Maroniti su danas najvećim dijelom Libanonci ili su njihovi potomci.

Maroniti su vrlo malo vremena proveli u potpunoj slobodi i samostalnosti. Nevolje za njih došle su najprije iz Carigrada, odakle je bizantski car želio proširiti svoju vlast na istok. Njegova je vojska napala maronite kod Amiouna i protjerala ih iz zemlje. Maronitski patrijarh je izbjegao u Kafarnaum u Galileji i ondje organizirao svoje sjedište. Nakon 250 godine želio se preseliti u Antiohiju, gdje je htio sakupiti sve maronite. To mu nije uspjelo, nego je sa svojim narodom otišao u Libanon i nastanio se u planinskim predjelima oko Aakoure.

Tri su stoljeća maroniti bili odsječeni od ostaloga svijeta, blokirani u libanonskim planinama. «Otkrili» su ih ponovno križari. I papa je bio iznenađen spoznajom da ova zajednica još postoji jer se smatralo da je izumrla u vihorima povijesti. Nakon toga su bile uspostavljene snažne veze između maronita i križara, osobito nakon dolaska na Istok francuskoga kralja sv. Ljudevita.

Maroniti su dva stoljeća živjeli u relativnom miru dok u njihovu postojbinu nisu prodrli Turci mameluci iz Sirije 1283. godine. Zauzeli su planine, spustili se prema moru i pokorili cijelu zemlju. Vrata patrijaršije bila su zapečaćena, a patrijarh se, zajedno s drugima morao skrivati po pećinama i nepristupačnim mjestima, a narod je izgubio svoje vodstvo, zapao u glad i neimaštinu. To je trajalo do početka 19. stoljeća, kad je Libanon postao bliži svjetskoj politici i otvorio se svijetu politički i gospodarski. Ipak, u drugoj polovici 19. stoljeća došlo je do sukoba između maronita i Druza (posebnom sektom poluislamskog obreda), što je rezultiralo masovnom emigracijom maronita. Najveću odgovornost nosili su patrijarsi radeći na jedinstvu njihovih vjernika. Glavna im je briga bila neovisnost Libanona i duhovno dobro njihovih vjernika, katoličkih maronita. Najsigurniji način da se to ostvari bilo im je ljubomorno čuvanje njihovih vjerskih tradicija i svijesti pripadnosti svojoj zajednici.

Jedna od najdragocjenijih tradicija koju su maroniti održali kroz sva stoljeća svoga opstanka jest služenje u nekim dijelovima njihove liturgije aramejskim jezikom (jezik kojim su govorili Isus i njegovi učenici). I danas za vrijeme mise, u trenutku pretvorbe, svećenik na aramejskom jeziku ponavlja povijest ustanove euharistije, tako da ne slušamo samo izvještaj sa Zadnje večere nego ga čujemo na jeziku kojim je sam Krist govorio.

 

Piše: Ladislav Fišić
Izvor: svjetlorijeci.ba

Related Articles

Close
Close