Šta treba znati o Jehovinim svjedocima

Kratak historijat Jehovinih svjedoka

Jehovini svjedoci su pripadnici međunarodne vjerske zajednice koja broji oko 7,82 miliona pripadnika širom svijeta (2012. god.).  Smatraju da su oni pripadnici jedine istinite kršćanske crkve i odbijaju suradnju sa svim kršćanskim zajednicama. Također smatraju da njihova zajednica nastavlja djelo ranokršćanske, apostolske zajednice iz 1. stoljeća.[1]

Na početku pokreta stajao je Charles Taze Russell (1852–1916). Russell je kao mlad čovjek upoznao različite Crkve i bio pod utjecajem različitog vjerskog blaga, pa je tako počeo vjerovati i u proračunljivost i mogućnost određivanja datuma kraja svijeta. Ponajprije su Russell i njegovi prijatelji kraj svijeta i vidljiv povratak Krista očekivali 1872./73. godine. Kad je prošao taj datum, nadali su se da će kraj svijeta doći 1874. godine. Nakon što se Kristov dolazak nije dogodio niti tada, Russell je osnovao vlastiti biblijski znanstveni krug. Od 1879. godine počeo je izdavati časopis Zion’s Watch Tower (Sionska kula stražara) i Herald Christ’s Presence (glasnik Kristove prisutnosti) koji je kasnije dobio ime Kula stražara. Nastali su krugovi čitalaca među kojima je redovito kružila lektira, a koji su dobili ime „Ozbiljni istraživači Biblije“. Russell je htio djelovati nadkonfesionalno i nije htio osnovati nikakvu novu denominaciju ili čak „sektu“. Svoju poprilično veliku imovinu dao je u nakladnu i misionarsku kuću „Zion’s Watch Tower Tract Society“ (danas: „Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania“) koju je i sam osnovao, a snažne organizacione i doktrinalne promjene napravio je njegov nasljednik, Joseph Franklin Rutherford.[2][3] Težište poruke novog pokreta bilo je obećanje da će od 1914. Godine nastupiti kraljevstvo Božje na zemlji u obliku velikog carstva mira.[4][5] Nakon što se i ovo proročanstvo nije ostvarilo, hiljade razočaranih ljudi napustilo je pokret. Russel je umro 31. oktobra 1916. godine.[6]

  1. godine Joseph Franklin Rutherford (1869–1942) postaje nasljednikom Russella. On od pokreta čini ono što mi danas podrazumijevamo pod Jehovinim svjedocima: skupštine koje su tek labavo međusobno povezane, čvrsto sastavlja u organizaciju pod strogim vodstvom, u „Teokratsku organizaciju“ Jehovinih svjedoka. Rutherford uklanja demokratske strukture. Na mjesto slobodno izabranih starješina postavlja određene voditelje skupština (takozvane „službene komitete“). Nastaje mreža međusobne kontrole.[7] Iz angažiranih laika i zainteresiranih čitatelja Biblije („istražitelja Biblije“) nastaju školovani prodavači Kule stražara. Rutherford perfekcionira kućne posjete svojih sljedbenika. On uvodi i mjesečne izvještaje o propovjedničkoj službi, godišnje kongrese kao i sistem „Dvorane kraljevstva“ (to su prostorije u kojima se održavaju skupštine Jehovinih svjedoka). Od 1931. godine se nazivaju “Jehovnim svedocima” prema stihu iz Izaije 43:10 – „Jer vi ste mi svjedoci, riječ je Jahvina.“

Nakon smrti Rutherforda 1942. Godine, Nathan Homer Knorr (1905–1977) postaje predsjednikom Društva Kula stražara. On je veliki organizator i pod njegovim vodtsvom društvo doživljava rapidni porast.[8] Samo u godinama od 1939. do 1948. broj „navjestitelja“ (to su aktivni svjedoci) se upeterostručuje na 230.532. Aktivni su u skoro svim zemljama. 1971./72. godine Knorr instalira takozvanu „službu starješine“. Starješine su funkcioneri koji su se kvalificirali posebnnim zalaganjem za Jehovine svjedoke. Predsjedink traži strogu disciplinu. 1977. godine Frederic William Franz (1893–1992) u dobi od 84 godine nasljeđuje Knorra; između 1992. i 2003. godine predsjednik je Milton G. Henschel.

Osnove vjerovanja Jehovinih svjedoka i razlike u odnosu  na kršćane

Smatraju da jedino oni objavljuju Božju istinu, a jedina nada za svijet je u pristupanju njihovom pokretu. Broj spašenih koji će nastatniti Zemlju i uživati u njenim blagodatima nakon Armagedona, po vjerovanju Jehovinih svjedoka iznosi 144.000.[9][10]

  • BOG

Zastupaju unitarijanski stav o jednome Bogu.[11] Nauka o Božjem trojstvu pripada mračnom i neprosvetljenom dobu koje je i prouzrokovalo nastanak te nauke. Trojstvo je ludost izmišljena od strane teologa. Bog je oduvek nepoznat i nikada se nije objavio nikome. Ne postoji niko sličan Njemu, da bi ga mogao otkriti ljudima.

Općepoznato je da je fundamentalno učenje kršćanstva, vjera u Trojstvo. Unatoč činjenici da i sami nerijetko upadaju u ćorsokak nemogućnosti dokazivanja istoimenog na osnovu biblijskih pasusa ili pak činjenice da se Trojstvo (kao termin) tek spominje u trećem stoljeću, a kao doktrina, usvojeno je tek na Nikejskom koncilu 325. godine.

Zanimljivo je da ‘The New Catholic Encyclopedia’, zvanično potvrđena od strane katoličke crkve objašnjava da je koncept Trojstva uveden u kršćanstvo u IV stoljeću. Postoji mnoštvo navoda kojima je moguće opovrgavati doktrinu Trojstva, zbog opsega, ali i činjenice da to nije centralna tema ovog rada, nema potrebe za tim.

  • BIBLIJA

Temelj njihovog učenja je Sveto pismo, ali, prema tumačenju koje je odobreno od Društva Kule stražara. O Bibliji se smatra da je doslovno inspirirana. Jehovini svjedoci su 1950. odlučili načiniti svoj prijevod, smatrajući da do tada niko nije ispravno preveo biblijski tekst. Taj prijevod zove se “New World Translation of the Holy Scriptures” (NWT) – “Biblija – Prijevod Novi svijet”. U njega su ušli mnogi pojmovi iz jezične uporabe Jehovinih svjedoka. Jedno od najtežih krivotvorenja u prijevodu sastoji se u tome da je na 237 mjesta (navodno) ime Boga „Jehova“ preuzeto u tekst Novoga zavjeta, iako se ova riječi u prvotnom tekstu uopće ne pojavljuje. Kao izvornik koriste grčke manuskripte, a kršćani im najviše zamjeraju na „manipulaciji prijevodom“, izbacivanjem pojedinih pasusa i nezaobilazno pisanje „Božiji sin“, malim slovom „s“.

Biblija prema kršćanskom učenju nije naprosto priručnik dogmatskih, etičkih ili općeljudskih istina, nego pruža uvid u Božije djelovanje u ljudskoj povijesti.[12]

Zvanični stav kršćana prema njihovom prijevodu je da, taj prijevod vrvi netačnim, proizvoljnim i iskrivljenim prijevodima biblijskog teksta i predstavlja izvrstan primjerak falsifikata!

  • ISUS

Isus je “Božji sin” ali ne i “Sin Boga” – on nema božansku prirodu. Bog je stvorio Isusa koji je u nebu bio arhanđeo Mihail.[13] Na zemlji je bio čovjek, i samo čovjek, a ne božansko biće. Isus nije imao dvije naravi, čovječju i božansku. On je prvi od Božijih stvorenja, ali je inferioran prema Jehovi.[14] Isus je glavni svjedok. On se potčinio volji Jehove prilikom krštenja. Njegov život (kao savršeno ljudsko biće) i smrt na stubu (a ne na krstu) bio je otkup za Adamov grijeh. Isus je danas prisutan duhom. Svjedoci se mole Jehovi po Isusu, iako odbacuju trojstvo. Čovek Isus Hrist je mrtav zauvijek. Njegovo ljudsko postojanje prestalo je na stubu. Isus ne samo da je morao da umre, nego i ostaje mrtav za sva vremena. Kad ga je Bog podigao iz mrtvih, vratio se u nebo kao duh. Čovjek Isus Krist u tijelu nikada nije vaskrsnuo iz mrtvih.[15] Niko ne zna šta se desilo sa njegovim mrtvim tijelom i kako se ono pretvorilo u gasove.

U kršćanstvu, Isus je Sin Božiji u kojem je hipostatskom unijom sjedinjena ljudska i božanska narav, koji je čudesima potvrdio svoje božansko poslanje.[16] Isus je Sin Božiji, utjelovljena Riječ Božija, Mesija, Spasitelj i Otukpitelj svijeta.[17]

Prema novozavjetnim pasusima, Isus je uskrsnuo, a njegovo tijelo je uznešeno na nebo gdje sjedi Ocu sa njegove desne strane. Rasprave o tjelesnom i duhovnom Isusu, njegovoj dvojnoj prirodi nisu ništa novo, zapravo, radi se o oživljavanju učenja ranokršćanskih heretičkih sljedbi (kako ih je Crkva okarakterisala), poput Gnostika, Doketa, Ebionita itd.

  • SVETI DUH

Sveti Duh nije Bog. Umjesto toga, Duh je prema njima bezlična, nevidljiva, aktivna sila. Ova sila pokreće svoje sluge da izvršavaju njegovu volju, ali on nikako nije osoba ili Bog.[18] Prema kršćanskom vjerovanju, Sveti duh je treća osoba svetog Trojstva.[19]

  • ISTOČNI GRIJEH

Smrt i uništenje su plata za grijeh. Za vrijeme Hiljadugodišnjeg carstva ljudski duh će biti probuđen, da prođe kroz još jednu probu i tako mu se pruži još jedna mogućnost dobijanja vječnog života. Čovek danas ne umire zbog vlastitih grijeha, nego zbog Adamovih grijeha. “Po Adamu svi pomriješe.” Nakon Hiljadugodišnjeg carstva će svako umrijeti za svoje grijehe.

Kao što se da primijetiti, interpretacija onoga što se u kršćanskom nauku naziva „Istočni grijeh“ je mnogo drugačija od vjerovanja koje je zastupljeno u zvaničnim stavovima Crkve i kateheze. Književna vrsta „Istočnog grijeha“ je dijelom basna, dijelom etiologija; ona je povijesna u smislu tipa, koji ono što se stalno događa priča kao određujući početak.[20]

Isus je umro za grijehe ljudi i prihvatanje njegove smrti je jedini istinski put kojim se zadobija spasenje i vječni život.[21] Ljudi su suodgovorni u Adamovom grijehu, ali ulaskom Krista u smrt, čovjek nastavlja da živi u grešnoj egzistenciji i potrebno mu je trajno obraćenje.[22]

Ono što je primjetno je činjenica da Kula stražara kod Jehovinih svjedoka ima nedodirljiv i neupitan status, kao što katolička crkva ima u katoličanstvu.

  • IZMIRENJE SA BOGOM

Otkupna cijena, koju je Isus dao na stubu, ne osigurava blagoslov i vječni život ljudima, nego samo novu mogućnost da svako pokuša pridobiti vječni život. Jedan pravedan život može izbaviti samo jedan nepravedan život – i ništa više. Izmirenje se odnosi i važi samo za prvog čovjeka – Adama. Kazna za grijeh je smrt i prestanak bitisanja, a ne Kristovo stradanje i smrt. Cijena koju je Isus platio na stubu ne znači da je grješnik opravdan pred Bogom i da on sada ima pristup Božjim blagoslovima. Ta cijena jedino oslobađa onog grješnika koji to prihvati od prvog Božijeg suda, i pruža mu priliku da ponovo pokuša da pridobije vječni život. Da bi Adam dobio pravo na novi pokušaj za spasenje tokom Hiljadugodišnjeg carstva, Hristos je dao svoje lično postojanje kroz smrt. Njegove muke i patnje nemaju nikakav značaj kao otkupna cijena za čovječanstvo. Bitno je da je Krist lično umro da bi spasio Adama od smrti i prestanka postojanja.

Također, ono što kršćani zamjere ovoj sljedbi je njeno promicanje ideje da Isus nije razapet na križu, nego na stubu. Križ je jedan od prvih kršćanskih simbola koji predstavlja tajnu kršćanske vjere, stvaranje i smrt, kroz raspeće Gospoda Isusa Krista.[23]

  • SPASENJE

Isusova smrt na krstu – ili na “mučeničkom stubu” – kako vole reći – ne garantuje nikome vječni život. Čovjek to može prihvatiti kao otkupninu za prošle grijehe, ali jedina garancija za vječno spasenje je u neprestanoj pokornosti Bogu, kao što se objavljuje u organizaciji Kula stražara. Biti spašen ustvari znači: “biti duhovno uzdignut”, a za to su potrebne tri stvari:

  1. vjera u Jehovu,
  2. vjera u Kristovu otkupnu žrtvu
  3. i dobra djela: tj. krštenje, rad za Društvo Kule stražare, ispravno življenje, neprekidno svjedočenje za Jehovu itd.[24]

Niko ne postaje besmrtan putem novog rođenja. Svakome će ponovo biti data šansa, a test će odlučiti da li će neko dobiti vječni život, ili ne. Čovječanstvo je dovoljno upozoreno kroz dosadašnja iskustva sa grijehom i njegove gorke posljedice. Zato možemo biti sigurni da će vječnu smrt okusiti samo oni najokoreliji, koji su zanemarili i propustili i tu drugu priliku za spasenje.

Spasenje će zadobiti 144.000 Jehovinih svjedoka kojima će vladati Isus kao kralj i vođa na Zemlji.[25]

Spasenje u kršćanstvu je prihvatanje Kristovog raspeća i vjera da je umro za grijehe čovječanstva. Tim činom, čovjek zadobija spasenje, pa i bez bilo kakvog praktikovanja vjere. Unatoč činjenici da je Isus praktikovao Zakon, o čemu govore i novozavjenti pasusi, Pavle, autor trinaest novozavjetnih poslanica je zarad paganskih preobraćenika dokinuo praksu i prvi počeo da promoviše ideju da „praktikovanje ne donosi spasenje, nego vjera u Krista“. Pavao smatra besmislenim siliti pogane da se „požidove“, ta i same Židove je spasila vjera u Isusa Krista.[26] Kasnije je ova ideja postala i zvanični stav Crkve.

  • SUDNJI DAN

Kada je u pitanju vjerovanje u Sudnji dan, njihovo tumačenje je potpuno različito kršćanskom, i karakteriše ga negiranje Pakla. Svi koji umru bez toga da prihvate “novu istinu” dobiće još jednu priliku da se spase. Njima će biti data nova mogućnost da čuju Evanđelje. Ako ni tada ne poslušaju Božje opomene i ne prihvate spasenje, onda će biti uništeni i prestaće da postoje za svu vječnost. “Druga smrt” je to uništenje i prestanak postojanja. Prema njihovom učenju, Bog je toliko dobar, da ne može dozvoliti postojanje bespomoćnosti i muka u paklu. U Hiljadugodišnjem carstvu Bog će potpuno obnoviti čovječanstvo i cijelu tvorevinu koja pripada zemlji prema prvobitnoj zamisli. Prije konačnog suda, postojaće posljednja prilika da se prihvati Jehova.

Čekanje povratka Krista kao Suca živih i mrtvih tvori dio kršćanskog Creda: svaki će se čovjek pojaviti pred njim da položi račun o svojim djelima.[27] Međutim, Jehovini svjedoci vjeruju da se Isus već pojavio, 1914. godine i da vlada svijetom.

Najveći deo Jehovinih svedoka vjeruje da će živjeti večno u raju na zemlji. Samo će 144.000 izabranih tj. “nanovorođenih” otići na nebo i vladati sa Kristom (Otk, 7:14). Sadašnji svjetski sistem uskoro će završiti svoje postojanje u bici kod Armagedona. Oni koji prežive vladaće sa Kristom 1000 godina. U tom periodu neće biti ni bolesti, ni smrti, ni bilo kakvih nesreća. Obilno će cvjrtati cvijeće i rašće plodovi, a divlje životinje će postati pitome. Nakon 1000 godina svi će mrtvi uskrsnuti. Onih 144.000[28] koji dostignu zahtjevan duhovni nivo biće u nebu; ogromna većina će živeti na zemlji. Oni koji odbiju njihovo učenje, biće uništeni – nestaće.

Ovakvo vjersko ubjeđenje umnogome daje predstavu da se radi o jednoj vrsti hedonističke sljedbe, koja se njiše između manipulacije biblijskim naukom i neizmjernom ljubavlju prema ovozemaljskim dobrima.

Vjerska praksa Jehovinih svjedoka

Vjerska praksa Jehovinih svjedoka je veoma jednostavna i veoma kontroverzna, a karakterišu je:

  1. Krštenje – koje se obavlja potpunim potapanjem u vodu – praksa kršćana je samo blago „zapljuskivanje“ vodom.
  1. Svjedočenje vjere
  1. Nedeljno proučavanje Biblije. Nedelja je za ovo najpogodniji dan. Ide se u “Kraljevsku dvoranu” (kako nazivaju svoju salu za sastanke, “Kingdom Hall”). To je obavezno.
  1. Gospodnji objed – godišnja svečanost. Jehovini svedoci jednom godišnje svetkuju “Spomen dan” (Svetu pričest), jer smatraju da ga treba održavati na biblijsku godišnjicu Hristove smrti, 14. dana jevrejskog mjeseca Nisana.
  1. Zabranjene stvari: Nedeljno bogosluženje (u nekoj drugoj crkvi), ikone, slavljenje Božića, Uskrsa, bavljenje spiritizmom, međuvjerski sastanci, primanje sveštenstva (pastira, episkopa i dr.), glasanje na izborima i služenje vojnog roka. Vrhunac svega toga jeste zabrana da nijedan Jehovin svjedok ne smije primiti transfuziju krvi. To je stroga zabrana. Ovo je razlog mnogih javnih osuda Jehovinih svjedoka.

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Bobinac-Jerolimov, “Vjerske zajednice u Hrvatskoj”, Zagreb, 2008., str. 223

[2] Michael Hill, The Embryonic State of a Religious Sect’s Development: The Jehovah’s Witnesses”. Sociological Yearbook of Religion in Britain, SCM Press, London, 1972.,  str. 11–12.

[3] Leo P. Chall, “Sociological Abstracts”. Sociology of Religion, 1978.,  vol. 26., str. 193.

[4] (Bez autora – Priređivač Watch Tower), Jehovah’s Witnesses in the Divine Purpose, Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania, 1959., str. 23.

[5] Zion’s Watch Tower, July 1, 1879, str.1.

[6] Alan Rogerson, Millions Now Living Will Never Die: A Study of Jehovah’s Witnesses. Constable & Co, London, 1969.,  str. 31.

[7] Raymond Franz, “Chapter 4”, In Search of Christian Freedom, 2007.

[8] James A Beckford, The Trumpet of Prophecy: A Sociological Study of Jehovah’s Witnesses. Oxford: Basil Blackwell, 1975., str. 118–119.

[9] Bruce M. Metzger, A Biblical and Theological Appraisal: The Jehovah’s Witnesses and Jesus Christ, str. 69.

[10] J. F. Rutherford, Prophecy (Brooklyn, bez datuma izdanja), str. 73-74.

[11] Bruce M. Metzger, A Biblical and Theological Appraisal: The Jehovah’s Witnesses and Jesus Christ, str. 70.

[12] Biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 45.

[13] Bruce M. Metzger, A Biblical and Theological Appraisal: The Jehovah’s Witnesses and Jesus Christ, str. 70.

[14] Ibid, str. 76.

[15] William E. Biederwolf, Russellism Unveiled, The Evangelist of Truth, Knoxville, str. str. 17.

[16] Glosar religijskih pojmova, MRV BiH, Sarajevo, 1999., str. 82.

[17] Adalbert Rebić, Opći religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, str. 397.

[18] What Does God Require of Us?, Brooklyn: Watchtower Bible and Tract Society, 1997.

[19] M.G. Easton, Easton’s Bible Dictionary, Christian Classics Ethereal Library, str. 460.

[20] Anton Grabner-Haider, Praktični biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 125.

[21] Philip Wilkinson i Douglas Charing, Encylopedia of Religion, Dorling Kindersley, London, 2004.,  str. 184.

[22] Biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 101.

[23] Glosar religijskih pojmova, MRV BiH, Sarajevo, 1999., str. 55.

[24] The Watchtower, February 15, 1983, str. 12.

[25] James Penton , Apocalypse Delayed: The Story of Jehovah’s Witnesses, 1997., str.193-194.

[26] Grupa autora, Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 1430.

[27] Ibid., str. 1290.

[28] Adalbert Rebić, Opći religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, (bez godine izdanja), str. 397.

Related Articles

Close
Close