Lav Nikolajevič Tolstoj i sukob sa Crkvom – Zašto ga je Crkva odbacila

Krajem februara 1901. Ruska pravoslavna crkva odstranila je iz svojih redova Lava Nikolajeviča Tolstoja. „Nije predat anatemi i prokletstvu, samo je odlučen. Crkva ga ne smatra svojim članom.“ Prošlo je od tada 114 godina. Odluka je i dalje na snazi.

Sinod RPC bio je na velikim mukama kako da postupi prema Tolstoju čiji je ugled u Rusiji i svijetu bio ogroman. Iako je carsku vlast i crkvu bio izložio bespoštednoj kritici, nisu smjeli da ga zatvore. Plašili su se gnjeva i pobune naroda.

Kakav je autoritet Tolstoj tada imao govori i ova anegdota: „Zašto me ne uhapsite?“, rekao je Tolstoj jednom visokom carskom činovniku. A ovaj mu je odgovorio: „Učinili bi smo to, grofe Tolstoj, vrlo rado, ali Vaša slava veća je od naših zatvora. Nju ne možemo da uhapsimo.“

Sinod RPC, poslije brojnih vijećanja, donio je odluku da Tolstoja ekskomunicira. Obrazlažući zašto je morao da preduzme ovaj kanonski korak, Sinod u poslanici koju je sastavio oberprokurator Pobedonoscev, daje detaljno obrazloženje. Po mišljenju crkve, Tolstoj se teško ogriješio o hrišćansku vjeru. On zahtijeva da se Jevanđelje oslobodi od svega što je zdravom razumu nepojmljivo i što je u domenu čuda. Ne priznaje Svetu trojicu. Negira da je Hristos Bog.

Po njemu, čovjek treba da se moli sam, kao Isus, a ne u crkvi. Sveti sinod zaključuje da je Tolstoj javno i drsko ustao protiv Svete trojice i svoj veliki talenat upotrijebio za širenje jeresi. Crkva ga izopštava jer nije htio da se pokaje za svoje grijehe, iako mu je za to u više navrata pružana prilika.

– Pogledaj, šta oni rade u tvoje ime. Tvoji pastiri blagosiljaju ubistva. Ti si progonio iz hramova trgovce, a oni su ih ponovo pozvali tamo. Oni se klanjaju krstu, a to su samo vješala na kojima su te razapinjali. I u hramovima oni trguju poškropljenim vinom i hljebom i uvjeravaju svijet da su to tvoje tijelo i tvoja krv, govorio je Tolstoj Hristu u svojim knjigama.

Na samrtničkoj postelji, na željezničkoj stanici Astapovo, Tolstoj je rekao: „Ja sam se našao u situaciji onoga koji je spoznao svu težinu grijeha sopstvenog života. Za mene je postalo dalje nepodnošljivo da živim u kriminalnim uslovima, u bezumno kriminalnoj raskoši, usred nužde ljudi koji me okružuju“. Mogao je to reći čovjek koji se odrekao honorara za svoja djela i odbio Nobelovu nagradu od sto hiljada rubalja, „jer novac ne može donijeti ništa drugo nego zlo“.

Kad je iz novina saznala da je Lav Nikolajevič izbačen iz crkve, Sofija Andrejevna je osjetila „takvu srdžbu i negodovanje“ da je odmah napisala pismo Svetom sinodu.

U pismu kaže: „Mom ogorčenju i negodovanju nema granica. I to ne zato što bi od komada papira mogao da strada moj muž: tu nije u pitanju ljudska volja, već Božija. Život ljudske duše, s religiozne tačke gledišta, nikome osim Bogu nije poznat i, srećom ni podčinjen. Ali s tačke gledišta, one crkve kojoj ja pripadam, i koje se nikada neću odreći, koju je stvorio Hristos, meni je neprihvatljiva odluka Sinoda. Ona neće izazvati simpatije kod ljudi, već negodovanja prema onima koji su joj donijeli, a veliku ljubav i simpatije prema Lavu Nikolajeviču. Mi već dobijamo takve izjave i njima neće biti kraja, a bit će ih sa svih strana svijeta.“

Sinod RPC izdao je tajnu naredbu sveštenicima da ne smiju da drže opijelo Lavu Nikolajeviču. Sahranjen je bez crkvenog obreda. „Koga žele kazniti, pita se Sofija Andrejevna. Da li umrlog čovjeka koji više ništa ne osjeća, ili one oko njega, njemu bliske vjernike. Ako je prijetnja, kome i zašto? Mogla bih za velike pare potkupiti nekog nepoštenog sveštenika da opoje dušu mog muža. Ali neću. Pitam zašto u Rusiji nema poštenog sveštenika koji će se usuditi da to učini.“

Tolstojevo tijelo položeno je u grob bez krsta, između devet breza, u Jasnoj Poljani. To mjesto je sam odredio. Nije bilo nikakvih govora. U zimskom sumraku čuli su se samo jecaji u masi od nekoliko hiljada ljudi. Bio je 22. novembar 1910. Prošao je već jedan vijek od Tolstojeve smrti.

Vrijeme mu ništa nije moglo. On krši sve zakone: što je dalji – sve je veći. Njegova Nataša Rostov imala bi danas oko 220 godina. A još treperi kao na svom prvom balu.

(Nastavit će se…)

Izvor: globalcir.com

Related Articles

Close
Close