Moralna obaveza (ne)plaćanja poreza

U zadnje vrijeme češće nego inače čujem optužbe kako se u davajući podršku osobama koje uspijevaju izbjeći plaćanje poreza udaljujem od moralnog nauka Katoličke crkve, pa čak i da promičem kršenje sedme Božje zapovijedi. Da ne odgovaram svakome ponaosob, bit će jednostavnije da u jednom postu iznesem argumente zbog kojih ne smatram da je nemoralno dogovoriti se s vodoinstalaterom da vam popravi cijev bez izdavanja računa. Napravit ću to iz teološke perspektive, jer prigovori najčešće dolaze iz tog pravca.

Čemu služi porez?

Prije svega, postavlja se pitanje čemu služi porez. O tome sam već pisao, pa mogu samo kratko ponoviti. Prema Adamu Smithu, porezi su zlo, ali nužno zlo za funkcioniranje minimalne države. Zbog toga treba težiti tome da su porezi što je moguće niži, država što je moguće manja, a postupak oporezivanja najjednostavniji što može biti i to tako da uvijek ide na ruku onima koji ga plaćaju. Porezima se ima financirati samo one državne funkcije koje su nužne da bi se osigurala negativnih prava građanima: pravo na nepovredivost vlasničkih prava i fizičkog integriteta. Drugim riječima, policija, sudstvo i vojska. Sve ostalo je zloupotreba državnog monopola nad nasilljem. [Ovo je minarhistički pogled na stvari, rothbardovci i nozickovci se vjerojatno neće složiti, ali ostanimo za sada na ovome.]

Današnja paradigma o porezima je znatno drugačija. Porezi se ubiru obilno i bezobrazno, a kada se od živućih ljudi ne može uzeti dovoljno poreza, onda se putem zaduživanja uzima od građana koji se tek imaju roditi. Država je debelo odstupila od svoje uloge osiguravatelja negativnih prava i pretvorila se u golemo čudovište koje svoje građane tretira kao nejaku djecu, pretendirajući da se o njima brine od kolijevke pa do groba. Porezi su postali način na kojim država provodi socijalni inženjering, namećući se kaoodgojiteljica odraslih ljudi. Čovjek više nema pravo izabrati način na koji će se osigurati u slučaju bolesti, nema pravo izabrati način na koji će štedjeti za mirovinu, nema pravo odlučivati kojim predstavama ili građanskim udrugama će davati svoj novac. Država sve to radi umjesto njega, opravdavajući otimačinu tobožnjom demokracijom u kojem odluka 51% građana obvezuje ostalih 49% na potpunu potčinjenost.

Koliko visok porez smije biti?

Ako bi se država zadržala na svom minimumu, ne bi postojao razlog da porez bude veći od 10%. Do istog zaključka može se doći i teološkim putem. Država naime po ničemu ne smije biti iznad Boga, inače se pretvara u idola. Iz toga slijedi da država od građana ne smije tražiti više nego što Bog traži od svoje djece. Čitajući sv. Pismo, vidimo da Bog nikada nije tražio više od desetine. Prema tome, ako Bog ne traži više od 10%, odakle onda pravo državi da traži više? Uzimajući više od desetine (a tu ulazi suma svih davanja državi, ma kako se ona zvala), država se efektivno stavlja iznad Boga, radeći od sebe idola sekularne religije.

Zašto kršćanin ne bi trebao izgarati od želje da plaća porez Hrvatskoj

Novac poreznih obveznika u Hrvatskoj troši se na način koji ne može biti prihvatljiv ni jednom kršćaninu. Političari novac poreznih obveznika nerijetko troše na financiranje vlastitih luksuza i hedonističkog načina života. Osim toga, novac se troši na gomilu bespotrebnih radnih mjesta stvorenih samo za to da se osiguraju rodbina i politički dužnici trenutnih obnašatelja vlasti.

Za kršćanina postoje i ozbiljnije stvari. Financiranje tzv. “nevladinih udruga” koje otvoreno propagiraju protukršćanske vrijednosti poput sodomije, feminizma i sličnih lažnih ideologija. Novcem poreznih obveznika financiraju se blasfemične kazališne predstave, muzeji s eksponatima poput ovog, mediji koji javno ismijavaju vjernike i katoličke svetinje, itd.

Uzevši sve to u obzir, zar je zaista grijeh toj i takvoj državi uskratiti dio od onoga na što si je umislila da ima pravo? Ja mislim da nije, i skidam kapu svakome tko je dovoljno hrabar i domišljat da zaštiti svoju zaradu od ove pohlepne, beskrupulozne i neznabožačke države.

Lex injusta non est lex. (sv. Augustin)

Pise: Luka Popov

Izvor: katkapital.com

Related Articles

Close
Close